Rabindranat Tagore (Kalkuta, 1861. – 1941.), iznimno svestran i nadaren indijsko–bengalski književnik, filozof i glazbenik, odrastao je u obitelji bogate duhovne tradicije čiji se odgoj temeljio na svetim indijskim tekstovima Veda i Upanišada. Njegov bogat književni opus sastavljen od pjesama, romana, eseja, drama do glazbenih drama, danas pripada kulturnom naslijeđu cijelog čovječanstva.

Cjelokupnim životom promicao je humanistička učenja. Na vlastitom imanju u Šantiniketanu osnovao je školu u kojoj je i sam bio predavač, pisac udžbenika i programa. Škola je kasnije prerasla u sveučilište.

Izvadci iz eseja Odnos osobnog prema svemiru iz knjige SadhanaOstvarivanje života, donose Tagoreovu sliku svijeta s glavnim značajkama njegova svjetonazora. Bez obzira na vremenski odmak, taj prikaz je i danas aktualan. Iz njega se čita jasna poruka da čovjek usmjeren isključivo na vlastiti probitak i sakupljanje materijalnih dobara, stvara unutar sebe, ali i izvan sebe ograde koje ga odvajaju od onog bitnog. Zbog njih čovjek gubi smisao vlastitog postojanja, jer se taj smisao nalazi u nadilaženju sebičnosti vlastitog ega i u moralnom napretku, bez čega nije moguće očekivati ni napredak čovječanstva.

Živeći u gradu čovjek instinktivno okreće posvećeno svjetlo vlastite mentalne vizije prema osobnom bivanju i djelovanju, odakle proizlazi umjetni prekid veze između njega i Univerzalne Prirode, unutar čijih grudi leži.

Na Zapadu prevladava osjećaj kako priroda isključivo pripada nepokretnim stvarima i životinjama, kako postoji nenadani nedokučiv skok tamo gdje nastupa ljudska priroda. Prema tome, sve ono što je nisko na ljestvici živih bića ‘samo’ je priroda, a sve što ima otisak savršenstva, intelektualnog ili moralnog, ljudska je priroda. To je poput razdvajanja pupoljka i cvijeta u dvije sasvim različite kategorije, pridavanja njihove osobitosti dvama sasvim različitim suprotstavljenim principima.

Temeljno jedinstvo stvaranja za Indiju nije tek filozofska spekulacija; po njoj razumijevanje velike harmonije u osjećajima i u djelovanju predstavlja razlog postojanja..

Znanstvenik razumije kako, na određeni način, svijet nije tek ono što izgleda našim osjetilima. Čovjek kojeg poznanstvo sa svijetom ne vodi dublje od onog postignutog sredstvima znanosti, nikada neće shvatiti što čovjek s duhovnom vizijom pronalazi u prirodnim fenomenima. Voda nije tu samo kako bi mu oprala udove, ona također pročišćava njegovo srce, jer dotiče njegovu dušu. Zemlja nije tu samo kako bi nosila njegovo tijelo, ona također uznosi njegov um; jer je kontakt s njom više od fizičkog kontakta – to je živo prisustvo.

U Indiji pozdravljaju jutarnje sunce, protjecanje vode i rodnu zemlju kao izražaje iste one živuće istine koja ih drži u svojem naručju.

Čovjek i univerzumAko čovjek ne razaznaje vlastitu srodnost sa svijetom, on živi u zatvoru čiji su mu zidovi nepoznati. Kada susretne vječnu dušu u svim stvarima, tada je oslobođen, jer razotkriva najdublje značenje svijeta u kojem je rođen; pronalazi sebe u savršenoj istini, i uspostavlja se njegova harmonija sa svim što postoji.

Indija zna, kada se fizičkim i mentalnim preprekama surovo odijelimo od neiscrpnog života prirode; kada smo samo čovjek, a ne čovjek-u-svemiru, stvaramo nerazmrsive probleme, te onemogućivši načine njihovog rješavanja, iskušavamo sve vrste umjetnih metoda, pri čemu svaka donosi vlastitu ljetinu beskonačnih teškoća.

… Što god sakupljamo za sebe, to nas odvaja od drugih; naši posjedi postaju naše granice. Osoba zaokupljena akumuliranjem bogatstva nije u stanju prodrijeti kroz vrata razumijevanja duhovnog svijeta, svijeta savršene harmonije; ona je zatvorena unutar uskih zidova vlastitih ograničenih postignuća.

Sva naša poezija, filozofija, znanost, umjetnost i religija služe širenju vidokruga svijesti prema višim i prostranijim sferama. Čovjek ne uvećava svoja prava kroz osvajanje prostora, niti kroz socijalne veze, već se ona šire onoliko koliko je on stvaran, a njegova zbiljnost mjeri se dosezima svijesti.

Mi moramo, ipak, platiti cijenu ovog postignuća, slobodu svijesti. Koja je cijena? Treba ponuditi sebe. Nečija se duša može istinski ostvariti jedino kroz negiranje sebe.

Čovjek koji teži vlastitoj veličini podcjenjuje sve drugo. Uspoređen s njegovim egom, ostatak svijeta je nestvaran. Stoga kako bi u potpunosti postali svjesni stvarnosti svega, moramo se osloboditi okova vlastitih želja. Prolazimo kroz ovu disciplinu kako bi se pripremili za svoje socijalne dužnosti – preuzimanje dijela tereta naših bližnjih. Svaki pokušaj postizanja širine života zahtijeva “dobitak kroz lišavanje, a ne pohlepu”. I tako, težnja je Čovječanstva postepeno proširiti svijest o jedinstvu sa svime.

Priredila: Terezija Keletić