Posljednjih godina sve je veći broj ljudi koji imaju potrebu istaknuti finu granicu između tehnologije koja služi čovječanstvu i one koja uzima našu slobodu. Imamo pametne telefone i satove koji nam živote čine lakšima ili ponekad kompliciranijima… dok za to vrijeme sposobnost korisnika sve više opada, a naprave postaju sve sofisticiranije. Dovoljno je primijetiti degradaciju u našoj uporabi jezika i potpuno zanemarivanje tradicionalne prakse pisanja na papiru da shvatimo cijenu koju bismo mogli platiti. Posljednjih godina društvene mreže, kako su ironično nazvane, snažno osuđuju katkad baš oni ljudi koji se nalaze u srcu te industrije. Te su mreže često ne-društvene i lako smanjuju kvalitetu naših odnosa i vrijednosti koje dijelimo. Nije tajna da mogu služiti komercijalnim agendama jačajući polarizaciju i ekstremizam.
Nema sumnje da bismo trebali osvijestiti kako koristimo tehnologiju i uspostaviti dinamičku ravnotežu. To se u principu može činiti lakim, ali u praksi nije uvijek lako napraviti razliku između sredstava i ciljeva i ne dopustiti da alat postane upravljač našom najvrjednijom svrhom.
Bilo da se radi o nožu, vozilu, dijelu softwarea, lijeku itd., je li alat dobar ili loš prvenstveno ovisi o načinu uporabe. I dok stvaramo etičku prosudbu, to nikada ne smijemo zanemariti. Isto tako, potpuno je jasno da tehnologija u službi čovječanstva nije sama po sebi negativan čimbenik. Naprotiv, to je neosporan izraz naše sposobnosti da unaprijedimo i obogatimo svoje živote. Međutim, znamo i to da nas može i uništiti ako je koristimo krivo ili u pogrešnu svrhu.
Alate koje u životu koristimo možemo vrednovati i prosuditi ako su nam jasni temeljni ciljevi, naša životna svrha. U koju ih svrhu koristimo? Koje posljedice mogu imati? Služe li nam doista? Usprkos osjećaju da nešto propuštamo s obzirom na ono što “cijeli svijet koristi”, presudno je da se stalno pitamo služe li nam stvarno u potrazi za našom životnom svrhom ili nam olakšavaju skretanje s našeg puta. Ta temeljna potreba da napravimo razliku između sredstava i ciljeva nije izazov samo našeg vremena. Tisućama godina mnoge su tradicije primjećivale da je ljudsko biće po prirodi dualno. S jedne strane postoji prolazan i materijalan aspekt, a s druge duhovni. Ovaj drugi je nutarnji identitet, besmrtna duša ili više ja, dok je prvi samo posuda, maska koju nosimo (persona ili personalnost), s kojom se rađamo i umiremo. Ta biološka posuda možda je složenija u prirodi od izraza “bio” u današnje vrijeme; ona sadržava brojne faktore uključujući naše fizičko tijelo koje je već samo po sebi čudesna cjelina, ali obuhvaća i suptilne oblike energije (prana) te razine emocija i misli šire od biološkog sučelja na koje se odnose. Ako obratimo pažnju na učenja naših predaka kroz kulture i civilizacije, uvidjet ćemo kako malo o sebi znamo. Čini se da ukazuju na to da je ta nevjerojatna “naprava”, naše tijelo, daleko sposobnija nego što mislimo. No, ono je ipak, kao što podsjećaju, poput biološkog stroja – ništa više.
Anegdota o pitagorejskoj školi kaže kako bi pristupnik za viši stupanj učenja bio izazvan pitanjem: “Imaš li dušu?” Za sve one koji su potvrdno odgovorili, vrata su ostala zatvorena. Ispravan odgovor je bio: “Ne, ja imam tijelo!” To ustvari nije intelektualno pitanje, već stvar identiteta. “Tko sam ja?” je temeljno filozofsko pitanje koje mora odrediti naš način života i naš odnos s praktički svime… počevši s nama samima, našom vlastitom personalnosti. Ja sam besmrtna duša – i imam tijelo, imam osjećaje, imam misli. To su alati, sredstva interakcije koje treba voditi na određeni način i kojima treba upravljati. Inače alati postaju naši gospodari i mogli bi ih koristiti drugi poput gospodara pećine o kojima je riječ u čuvenoj Platonovoj alegoriji.
U tome leži naša prava sloboda, naša buduća sloboda. No, ona počinje i nastavlja se prvenstveno s nama samima. To je prije svega nutarnja bitka koja je odzvanjala u tolikim mitovima i alegorijama. To je bitka koja zahtijeva neprestano razabiranje između sredstava i ciljeva, nutarnjeg i vanjskog, višeg i nižeg, onoga što omogućuje razvoj u životu, kako individualan, tako i kolektivan, koji teče iznutra prema van. To je neprekidna potraga za otkrivanjem skrivene nutarnje istine. Mi smo ljudska bića. Živa bića. Ne strojevi, niti programi, niti alati.
S engleskog prevela: Vlasta Nedela
Autor: Yaron Barzilay
