Pokret je jedan od velikih zakona Prirode. Međutim, zbog dualnosti koja nastaje između parova suprotnosti, i inercija je jedan od zakona.
Materijalizam, koji je posljednjih stoljeća dobio na značenju, na suptilan je način uveo inerciju u naš način života, koristeći najrazličitije izlike kako bi je opravdao.
Ljudsko biće, toliko bogato praktičnim sredstvima, a toliko siromašno u duhovnoj svijesti, odabralo je psihološku i fizičku lijenost te svoju kvotu pokreta prenijelo u naprave različitog tipa.
U dalekoj prošlosti, kada je način života postao vezan uz određeno mjesto, ljudi su koristili životinje – manje ili više pripitomljene – kako bi im pomogle u radu, odnosno, u pokretu. Koristili su također ljude, koje bi porobili, kako bi izbjegli težak rad, snažne pokrete. Otad su, da ne ulazimo u razmatranje o korisnosti ili moralnosti, ljudska bića i životinje preuzeli isti ritam, iako je bio potreban udarac bičem kako bi konji, mule ili volovi kola povlačili brže. Svako tijelo ima svoja ograničenja.
Kad je to prestalo biti dovoljno, izmišljeni su strojevi, u početku jednostavni, a kasnije sve složeniji, a pratila ih je stalna težnja da zamijene ljudski pokret i ubrzaju ga koliko je god to moguće, sve u silnoj želji za većom proizvodnjom ili za običnom udobnošću.
Tako smo mi ljudi počeli uživati u inerciji, a strojevi su postali poslušni robovi koji se ne bune, ali koji su, što je zanimljivo, na kraju porobili nas.
Svi imamo na raspolaganju različite “robote”, a kako prolaze godine, oni su sve savršeniji, sve sličniji ljudima, sve prilagođeniji ljudskim željama. Toliko je velika ova sličnost da u svakom trenutku može doći do pobune strojeva.
Postoji jedan zanimljiv prizor na Mjesečevom hramu kulture Mochica u Peruu, na kojem se oruđa, oružja i predmeti iz svakodnevnog života okreću protiv ljudi i napadaju ih. Sigurno se to neće dogoditi kao na ovim slikama, niti kako se opisuje u nekim romanima, nego će nas strojevi dovesti do sve veće inercije, tako da ćemo mi postati zatvorenici, a oni pravi gospodari.
Ne negirajući važnost strojeva i naprava bilo kojeg tipa, koji otkrivaju moć kreativne inteligencije, brine nas što se ova ista inteligencija reducira umnožavanjem strojeva.
Vlak nas može brzo prevesti iz jednog mjesta u drugo, o zrakoplovima da ne govorimo. Ali jedan mobilni telefon – u svim svojim varijantama, ili ekran računala, čine nas nepokretnima, vezuju uz stolac… i paraliziraju nam um. Autobusi i druga vozila nadmeću se u snazi i brzini, dok su ljudi sve ljeniji i gotovo zaboravljaju hodati. Prihvatljivija je dijeta za mršavljenje od pokretanja vlastitog tijela kako bismo potrošili ono što smo unijeli u organizam. To je jedan od apsurda današnjeg svijeta: mnogi ljudi umiru od gladi, dok mnogi drugi pate od pretilosti.
Računala i telefoni su nam osiromašili imaginaciju. U svakom slučaju, danas se njome služimo samo da bismo otkrili kako funkcioniraju novi programi koji se neprestano pojavljuju na tržištu. Vladanje tehnikom okupira našu energiju dok um slabi i podvrgava se razmišljanju i pisanju u skladu s onim što određuju različiti sustavi.
Više nema dijaloga. Postoji samoća pojedinca uz samoću koja se nalazi s druge strane ekrana. Suživot je sve teže postići, jer nije isto razgovarati na daljinu i nekoga tko stoji pred nama gledati u oči.
Vokabular se sve više osiromašuje i kvari. Znamo da su gramatička pravila konvencije, no mi gubimo jednu vrstu konvencije kako bismo prihvatili druge svojstvenije djeci koja tepaju, skraćenice i znakove koji su više nalik na loše šifriran jezik nego što su pokazatelji inteligencije koja se razvija.
Što će biti s književnim djelima u budućnosti? Mnogi se već rješavaju svojih knjiga jer se sve nalazi na internetu… A toplina papira među prstima, knjige koja je naš povjerljivi prijatelj?
Ovakva razmišljanja ne znače da se protivimo tehnološkom napretku niti velikoj koristi koju on donosi. Ne pozivamo ni na odbacivanje svih naprava koje nam olakšavaju svakodnevne zadaće, niti na to da putujemo pješice ili da prijateljima šaljemo dimne signale. Ovo je poziv na to da se ponovo sjetimo mnogih pokreta koje smo izgubili i inercije koja nas je napala kako bi nas nesvjesno učinila robovima istih onih oruđa koje smo stvorili.
Moramo obnoviti nutarnju slobodu da bismo bili gospodari vlastitog djelovanja, koristiti se oruđima kad nam je to potrebno, a ne iz poriva; moramo birati što ćemo raditi, a ne da naša djela postanu samo refleksi koji su neminovno udruženi s našim nagonima.
Mi smo ljudi, a ne strojevi; pokret je nešto što nam pripada.
Sa španjolskog prevela Ana Jončić
Autor: Delia Steinberg Guzmán[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]