Stari svijet nove povijesti svršava se i rastvara,
a rađa se još neznani novi svijet.
Ruski filozof Nikolaj Berdjajev (Kijev, 1874. – Pariz, 1948.) djelovao je i pisao u prvoj polovici XX. st., te bio svjedok nestanka starog carskog načina života u Rusiji, Prvog svjetskog rata i komunističke revolucije. Nakon izgona iz Rusije 1920-tih, nekoliko je godina živio u Njemačkoj, a zatim sve do smrti u Francuskoj. Iz blizine je pratio pojavljivanje fašizma u Italiji i nacionalsocijalizma u Njemačkoj, a preživio je i Drugi svjetski rat. Okupljao je oko sebe vodeće filozofe, pisce, slikare, svećenstvo, te općenito ljude različitih duhovnih stremljenja.
Učenje i djela
Osnovne preokupacije njegove filozofije mogu se svrstati u tri područja: metafizika, socijalni odnosi i filozofija povijesti ili historiozofija – kako ju je sam nazivao – koja istražuje smisao povijesti. Kao filozof i pisac bio je veoma plodan, objavivši više desetaka djela iz sva tri područja. Neki od najpoznatijih naslova uključuju: Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu, Smisao povijesti, Duh i realnost, Filozofija nejednakosti, Ja i svijet objekata, Ruska ideja, O vrijednosti kršćanstva i nevrijednosti kršćana, Samospoznaja i mnoga druga.
Djelo koje je doživjelo najviše prijevoda mala je knjižica naslova Novo srednjovjekovlje (objavljena 1923. g.). U njoj je Berdjajev iznio gotovo proročansku viziju kraja jedne epohe, one novovjekovne, koja je svoj vrhunac imala u XIX. stoljeću, te dolazak nove epohe, koju on naziva novim srednjovjekovljem.
Novo srednjovjekovlje
Analogiju s prethodnim srednjim vijekom uspostavio je na osnovu znakova vremena, za koje je tvrdio da su slični onima tijekom raspada helensko-rimskog svijeta. Tada su nastupila stoljeća barbarizacije, a Europa se tijekom razdoblja od IV. do VIII. st. naše ere potpuno promijenila.
Mi živimo u epohi analognoj epohi antičkog svijeta. Tada je propala neizmjerno viša kultura, nego što je kultura novog doba i civilizacija XIX. stoljeća. Našu epohu ja uvjetno označavam kao konac nove povijesti i početak novog srednjovjekovlja. (…) Povijesni dan prije izmjene s noći uvijek završava velikim potresima i katastrofama, on ne odlazi mirno… Početak nove epohe prati barbarizacija.
Osjetljiv na značenje i smisao događaja kojima je svjedočio tijekom burne prve polovice XX. stoljeća, Berdjajev nastoji primijeniti povijesno iskustvo kako bi “pročitao” smisao događaja i smjer u kojem svijet ide. Nastavlja se na tradicionalno učenje o povijesnim ciklusima Indije, Kine, Egipta, Grčke, te prepoznaje znakove koji govore da je moderna civilizacija umorna i bez ideja vodilja te je neminovno mora smijeniti nova, vitalnija kultura.
Stari svijet, koji se ruši i kojemu više nema povratka, jest svijet nove povijesti, s njegovim racionalističkim prosvjetiteljstvom, s njegovim individualizmom i humanizmom, s njegovim liberalizmom i demokratizmom, s njegovim nacionalnim monarhijama i imperijalističkom politikom, s njegovim čudovišnim industrijsko-kapitalističkim sistemom gospodarstva, s njegovom moćnom tehnikom i vanjskim vrijednostima i uspjesima, s nesuzdržanom i bezgraničnom pohotom života, s njegovim bezbožjem i bezdušjem, s razjarenom borbom klasa i socijalizmom, kao ovjenčanjem svega puta nove povijesti.
U ovom odlomku možemo prepoznati sve vrijednosti koje još i danas, šezdeset godina nakon Berdjajevljeve smrti, vrijede kao suvremene, iako se svaka od njih itekako preispituje jer je svaka od njih tijekom posljednjih desetljeća pokazala i svoje mračno naličje.
Čitatelja može zbuniti spominjanje humanizma u kontekstu vrijednosti koje su se prema Berdjajevu “istrošile”. Humanizam nove povijesti je iživljen i u svim sferama kulture i društvenog života prelazi u svoju opreku, privodi do poricanja čovječijeg lika… Razgolićuje se i razotkriva priroda tog humanizma… Ako nema Boga, nema ni čovjeka… Berdjajev nastoji ukazati kako svjetonazor koji je odbacio ono transcendentno, a čovjekov razum stavio na pijedestal, dovodi do anti-humanizma, odnosno, negira ono najuzvišenije u samom čovjeku. Na neki način, prevaga racionalnog aspekta u čovjeku i kulturi osiromašila je čovjeka, prekinuvši njegovu vezu s vlastitim korijenom u transcendentnom.
No, Berdjajev, kao istinski filozof povijesti, ne smatra razdoblje koje odlazi uzaludnim, jer kaže: Nije slučajno proživljena nova povijest, u njoj je bio velik napor ljudskih sila, veliko ispitivanje čovječje slobode. Humanističko potvrđivanje sebe bilo je bitan moment u sudbini čovječjeg duha i iskustvo proživljeno u njemu neće propasti uzalud, obogatit će čovjeka. U novo srednjovjekovlje ući će iskustvo slobode proživljeno u novoj povijesti, kao i sve pozitivne tekovine savjesti te velika istančanost duše. Poslije iskustva nove povijesti nemoguće je vratiti se starom srednjovjekovlju; moguće je tek novo srednjovjekovlje, kao što je poslije iskustva srednjeg vijeka bio nemoguć povratak starom antičkom svijetu, a moguć je bio samo Preporod, koji je pretpostavljao vrlo složeno uzajamno djelovanje kršćanskih i poganskih načela.
Karakteristike tog novog srednjovjekovlja, što ga Berdjajev prepoznaje i najavljuje, djelomično su usporedive s karakteristikama prethodnog srednjovjekovlja. Treba se čuvati doslovnog tumačenja i prepoznati nutarnji sadržaj događaja, kako bismo mogli shvatiti o čemu Berdjajev govori.
Krah antike i barbarizacija Europe u ranom i mračnom dijelu srednjeg vijeka prvenstveno su prepoznatljivi po gubljenju veza, kako onih fizičkih (propadaju rimske ceste, simbol povezanosti Carstva), tako i onih dubljih (gubitak zajedničkog, latinskog jezika, zatvaranje u sve manje zajednice, prekid kontakata između udaljenih područja). To je razdoblje rijetkih naseljenih mjesta, putovanja su opasna, a putnici izloženi milosti i nemilosti razbojnika protiv kojih je vlast bila nemoćna. Život je tegoban, kratkotrajan, uvijek u opasnosti od napada ili gladi, a sjaj antičke znanosti i kulture čuva se u tragovima samo u rijetkim samostanskim zajednicama.
Ovo će se početi mijenjati tek s jačanjem Franačke države pod Karolinzima, rezultirajući poznatom karolinškom renesansom i početkom razdoblja gotike. Od IX. st. naziv “mračni srednji vijek” više nije primjeren i predstavlja gledište povjesničara novog vijeka, koji su u prosvjetiteljstvu i njegovom racionalizmu vidjeli vrhunac civilizacije.
Osnovni pokazatelj propadanja civilizacije jest gubitak zajedničkih, općeprihvaćenih vrijednosti. Javlja se sumnja u donedavno opće prihvaćena vjerovanja. Ne postoje više duhovna ni kulturna središta iz kojih bi takve vrijednosti zračile, a čovjek stvara osobni svjetonazor “sabiranjem” iz onog što mu je dostupno. Tako svatko ima svoj svjetonazor, a gube se kulturne poveznice među ljudima i narodima.
Javlja se pomasovljenje svih aspekata društvenog života, postaje moguće vladati pomoću demagogije, odnosno “udvaranjem” čovjekovim strastima i površnim mišljenjima.
Individualizam, atomizacija društva, nesuzdrživa pohota života, neograničeni porast pučanstva i neograničeni porast potreba, dekadencija vjere, oslabljenje duhovnog života – sve je to dovelo do izgradnje individualno kapitalističkog sustava, koji je izmijenio sav karakter čovječjeg života, sav njegov stil, otkinuvši život čovječji od ritma prirode. (…) Kapitalizam je savršeno nemoguće zamisliti kao sakralno gospodarstvo, jer je baš rezultat sekularizacije gospodarskog života. U tom sustavu narušava se istinsko hijerarhijsko podlaganje materijalnog duhovnom. Ekonomizam naše povijesne epohe i jest narušavanje istinske hijerarhije ljudskog društva, gubitak duhovnog središta. Borba za suprotne interese, konkurencija, duboka usamljenost i napuštenost svakog čovjeka, karakteristika je društva novog vremena.
Smjena epoha
Dok navješćuje propadanje naše civilizacije i potonuće u moguće barbarstvo koje već prepoznajemo, Berdjajev istodobno daje i perspektivu izlaska iz tmine, izgradnje nove kulture, koja može dati veći značaj vrijednostima koje naše vrijeme nije priznavalo.
Mi odlično znamo sve negativne i tamne strane srednjeg vijeka – barbarstvo, okrutnost, nasilništvo, ropstvo, neznanje u sferi pozitivnog znanja o prirodi i povijesti, religijski teror, povezan s užasom paklenih muka… No, znamo također da je srednji vijek bio pretežno religiozna epoha, obuzet čežnjom za nebom, da je sva kultura bila usmjerena na transcendentno i transcendentalno, da je u tim stoljećima bilo veliko naprezanje misli u skolastici i mistici ka rješavanju krajnjih pitanja bitka, kojem ravnog ne zna povijest novog vremena, da srednji vijek nije rastrojavao svoju energiju na vanjskost, već ju je koncentrirao na unutrašnjost i iskovao ličnost u liku monaha i viteza, da je u barbarsko vrijeme sazrio kult prekrasne dame, a trubaduri su pjevali svoje pjesme… Zapravo je kultura srednjeg vijeka već bila preporod, borba s tim barbarstvom i tminom koji su nastupili poslije pada antičke kulture.
U skladu s drevnim učenjem o izmjeni povijesnih ciklusa, Berdjajev govori o danjim i noćnim epohama, o onima u kojima vlada razum, tehnika i vanjske vrijednosti, te onima koje u materijalnom smislu mogu biti oskudnije, ali utoliko bogatije u duhovnom. Mnogi su mislioci našeg doba upozoravali na desakralizaciju života koja nas je zadesila kao logična posljedica racionalizma. Osjećaj ubrzanja vremena, koji čini da nam ono bježi, a da ne uspijevamo proživjeti istinska ljudska iskustva, osjećaj otuđenosti čak i od vlastite obitelji i prijatelja, usamljenost i napuštenost, kako kaže Berdjajev, posljedice su nedostatka jednog važnog aspekta naših života – veze s našom nutrinom, s dušom koja osjeća božansko.
Pritom, Berdjajev naglašava da usprkos znacima koji pokazuju dolazak srednjovjekovlja, moramo nastojati ne ponavljati greške prethodnog.
Potrebno je, u neumitnosti kojom se povijest kreće, prepoznati nutarnje vrijednosti koje srednjovjekovlje kao noćna epoha ima, te izgrađivati kulturu na njima, kako bismo što prije prošli kroz razdoblje barbarizacije.
Srednjovjekovlje se može nazvati noćnom epohom svjetske povijesti. I to nikako ne u smislu “mraka srednjovjekovlja“, izmišljenog od prosvjetitelja nove povijesti… Novim srednjovjekovljem ja nazivam ritmično smjenjivanje epoha, prijelaz iz racionalizma nove povijesti k iracionalizmu srednjovjekovnog tipa.
Riječ je o organičkim i kritičkim epohama, o epohama noćnim i danjim, sakralnim i sekularnim. (…) Noć nije manje lijepa od dana, nije manje božanska. U noći žarko svijetle zvijezde, u noći bivaju otkrovenja, za koje ne zna dan. (…) U predosjećanju noći, treba se duhovno naoružati za borbu sa zlom, izoštriti sposobnost njegova razlikovanja, izgrađivati novo viteštvo!
Ovo je tek kratki osvrt na jedno djelo, koje danas, kad se pokušavamo orijentirati u svijetu koji se nepovratno mijenja i zauzima još neraspoznatljive oblike novog načina života, postaje sve aktualnije.
Srednji vijek je simbol propadanja kulture, no Berdjajev kaže: U povijesti, kao i u prirodi, postoji ritam, ritmičko smjenjivanje epoha i perioda, smjenjivanje tipova kulture, plime i oseke, uzdizanja i padanja, što obećava oživljavanje jedne nove i smislenije kulture, sazdane na nutarnjim vrijednostima. Sada kad jasno spoznajemo da se naš način života više ne može nastaviti na isti način, važno je sačuvati povijesno iskustvo, važno je koristiti ga, jer samo tako čovjek može još jednom ostvariti Preporod.
Autor: Amalija Kranjec Markešić[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]
