Prije desetak godina gledala sam dokumentarac Bébés (2010.) Thomasa Balmèsa. Film prati prvu godinu života četiriju beba iz Mongolije, Japana, Kalifornije i Namibije. Film ne sadrži nikakvu naraciju, samo pušta slikama da govore same za sebe, prikazujući ogroman kontrast koji postoji između ove četiri kulture. Nevjerojatno je vidjeti kako su ove četiri bebe u samo godinu dana doživjele potpuno različito iskustvo života na ovom planetu, što će bez sumnje uvelike utjecati na njihovo razumijevanje svijeta i života u njemu.
Svi smo uvjetovani našim kulturnim odgojem i naša kultura utječe na nas više nego što mislimo. Prema američkoj antropologinji Ruth Benedict: “Ključne razlike po kojima se razlikuju ljudska društva i ljudska bića nisu biološke. One su kulturne.” Naše kulturno okruženje prenosi nam što je ispravno, prihvatljivo, higijensko, normalno, opasno, sigurno, lijepo ponašanje itd. Ono razvija naše ukuse, oblikuje naša mišljenja, odlučuje što učimo, a što ne učimo, utječe na naš sustav vrijednosti i utječe na način na koji razmišljamo, osjećamo i djelujemo.
Naša kulturna uvjetovanost je ono što znamo, a obično mnogo ne preispitujemo. Naša kultura je naša referentna točka da se stvari rade na “pravi način”. Sasvim je ljudski misliti da je način na koji smo nešto naučili raditi najbolji i stoga se drugačiji načini rada često ne vrednuju. Upravu tu leži ogroman potencijal za nesporazume i sukobe. Kao što film Bébés tako dobro prenosi: ne postoji samo jedan način rađanja, odgoja i čuvanja djece i sl. Mnogo je načina da se nešto učini, a svi imaju logiku i razlog. Što vrijedi za različite kulturne norme, vrijedi i za povijest. Skloni smo prosuđivati prošlost prema našim sadašnjim standardima i mislimo da je to ispravno. Međutim, kao što jezgrovito kaže nezaboravni prvi redak romana Posrednik (The Go-Between) L. P. Hartleyja: “Prošlost je strana zemlja; oni stvari rade drugačije.”
Dakle, kakav bismo stav trebali usvojiti pred nečime što je vrlo različito i često se kosi s našim vlastitim normama? Kako još uvijek možemo imati osjećaj za “ispravno i pogrešno” − vlastiti moralni kompas, koji je tako važan! − a opet ne postati previše kritični? Mislim da bi dobro polazište bilo priznati da je doista vrlo težak zadatak pomiriti razlike, kao i prihvatiti da će to zapravo zahtijevati pravi napor od nas samih.
Svi ćemo morati razviti dubok i autentičan osjećaj vlastitog ja koji se ne osjeća ugroženo različitošću. Svi ćemo morati naučiti razmišljati svojom glavom kako bismo na razlike mogli gledati svježim i nepristranim očima. Svi ćemo morati povećati svoju sposobnost ljubavi. I svi ćemo morati zapamtiti da velika većina naših razlika proizlazi iz “slučajnosti rođenja”, tj. da smo rođeni u drugačijim okolnostima, živjeli bismo i razmišljali vrlo različito.
Sve su to teško ostvarive stvari i postavlja se pitanje što bi nam uopće moglo pomoći u tom nastojanju? Možda postoje dva motiva: jedan je čista nužda, budući da je naš svijet sve manji i da ima sve manje prostora za “‘živjeti i pustiti živjeti”. Drugi je možda idealistička nada svojstvena našim dušama koja je izražena riječima Schillerove Ode radosti, ovjekovječene u Beethovenovoj Devetoj simfoniji:
Tvoje snove vežu niti
što rastavi zao običaj,
svi će ljudi braća biti,
krilo tvoje spajat’ zna.
Uvjerena sam da ćemo jednog dana svi shvatiti da smo dio istog čovječanstva i da smo oduvijek ujedinjeni bez obzira na naše rasne, spolne, kulturne, religijske, društvene i druge razlike.
Autor: Sabine Leitner
S engleskog prevela: Helena Marković
