ZLATNE GODINE_Mama i kcer2CBTko nije vidio reklame za kreme za lice koje prikazuju majku i kći, istog blistavog tena, gotovo jednake kože glatke poput dječje, obje vječno mlade i lijepe? One se sretno osmjehuju u kameru i nehotice izazivaju pomisao da su sasvim sigurno i najbolje prijateljice.

Današnji ideal mladosti i ljepote u potpunoj je suprotnosti s ubrzanim starenjem našeg društva. Procjenjuje se da će 2050. g. prosječna dob stanovnika Europe biti oko 54 godine (danas je 39). Dok političari pasivno promatraju ova obeshrabrujuća demografska kretanja, industrija spremno ra­zvija nove proizvode namijenjene ljudima starije dobi, primjeri­ce mobilne telefone s glasovnom elektroničkom poštom ili većim ekranom s kojega stariji ljudi mogu čitati i bez pomoći naočala. U tvornicama automobila planiraju se modeli prilagođeni osobama s tjelesnim nedostacima, a turističke agencije brinu o posebnim potrebama starijih koji će radije odabrati krstarenje nego skijanje. U državama ra­zvijenog Zapada umirovljenicima nikad nije bilo tako dobro kao danas. Nigdje na svijetu oni nisu tako dobro zbrinuti. Na raspolaganju im stoje liječnici, fizikalna terapija, medicina, liječenje, rehabili­tacija, duga putovanja, sport za starije osobe, itd. Ljudi u zlatnim godinama su posvuda, dobro su njegovani, mladoliki, imućni, živahni i poduzetni. Oni nemaju problema sa svojim identitetom. Desetljećima su naporno radili i zato sada žele uživati u životu.

ZLATNE GODINE_Luda penzijaCBNasuprot tome je osjećaj izgubljenosti kod one danas tako popularne generacije mladih ljudi između petnaest i dvadeset pet godina. Još pred dvadesetak godina bilo je izuzetno poželjno odrasti, dok su danas mladi sve ma­nje motivirani zauzeti svoje mjesto u društvu. Nikada kao sada svijet odraslih nije imao takav imperativ mladosti. U kojem će se pravcu razvijati mladi kad njihovi roditelji pod svaku cijenu žele živjeti živote svoje djece? To je vidljivo već i po njihovom vanjskom izgledu, jer odrasli se po odjeći, frizuri i ponašanju gotovo i ne razlikuju od mladih. Mnoge kćeri smeta što njihove majke odjeću kupuju u istim trgovinama kao i one same. Očevi navlače teni­sice, nose bej­zbol kape naopačke i prate svoje sinove na pop koncerte. Mladima preostaje sve manje i manje vlastitog prostora jer im ga zauzimaju njihovi roditelji koji odlaze u iste kafiće i u ista kina. Isplati li se onda uopće odrasti? Dieter Thomä, filozof iz Sankt Gallena, smatra da onaj tko zauzima prostor koji pripada njegovom djetetu, u njemu stvara osjećaj da je put koji će ga jednom dovesti do zrelosti dugačak i težak. Potraga mladog čovjeka za vlastitom budućnošću završava tu gdje on već jest. Kako će mladi odrasti kad odrasli posta­ju sve mlađi? Mladost je sveprisutna i postala je glavno obilježje današnje materijalističke kulture pojedinca.

S druge strane, mladost može biti neovisna od fizičke starosti određene brojem godina koje imamo. U potrazi za vječnom, neprolaznom mladošću, možemo odrediti sljedeće uporišne točke:

– Biti u skladu sa svojim godinama. Bez obzira na to koliko ih imamo, one su obilježje naše osobnosti, kao i boja kose ili neka vještina koju posjedujemo. Budimo ponosni na njih, na godine iskustva koje smo stekli. Radujmo se smirenosti i mudrosti koje nam one donose. Ne budimo nezadovoljni zbog starenja i spokojno govorimo o svojim godinama kada nas netko upita za njih.

– Sačuvati svoje dostojanstvo. U poznatom tekstu Desiderata navodi se: S veseljem se savij pod teretom godina i radosno se odrekni svega što je odlika mladosti. Razmišljajmo o svom ponašanju i izbjegavajmo ne­primjereno ili čak neukusno iskaziva­nje mladenaštva.

– Gledati na smrt kao na prijate­lja. Duša je besmrtna, a smrt je samo prelazak u drugi oblik postojanja. Stoici su govorili: Čitavog života moramo učiti umirati! One male smrti koje su uvijek povezane s počecima nekog novog životnog razdoblja (rođendan, nova godina, završetak jedne životne faze) slavimo bez straha i sa sviješću da ne postoji konačan kraj.

Iz antike poznajemo Zlatnu Afro­ditu, božicu vječne, nutarnje mladosti. Što ona zapravo jest, saznat ćemo iz govora koji se pripisuje Marku Aureliju, rimskom caru-filozofu, u kojem on svoje vojnike poziva da pronađu vlastitu vječnu mladost.

ZLATNE GODINE_IzgubljeniCBGovor Marka Aurelija

Mladost nije jedno od životnih razdoblja, nego stanje duha; ona je izraz volje, sposobnost spoznaje i snaga osjećaja. Ona predstavlja pobjedu hrabrosti nad kukavičlukom, pobjedu poduzetnosti nad sklonosti prema udobnom životu.

Čovjek ne postaje star kad dostigne određeni broj godina. On postaje star kad izgubi svoje ideale. Godine doduše ostavljaju svoj trag na licima, ali gubitak ideala ostavit će trag na duši. Predrasude, neodlučnost, strah i beznađe su neprijatelji koji nas pritišću prema zemlji i koji će nas i prije smrti pretvoriti u prah.

Mlad je onaj tko se još može čuditi i oduševljavati, onaj tko poput djeteta neumorno zapitkuje: ‘A onda?’ Onaj tko izaziva događaje i raduje se igri života. Mladi ste koliko i vaša vjera. Stari koliko i vaša neodlučnost. Mladi kao vaše samopouzdanje i vaša nada. Stari kao vaša potištenost. Bit ćete mladi sve dok ostanete: osjetljivi za Lijepo, Dobro i Veliko, osjetljivi za glasove prirode, svojih bližnjih, onog nepojmljivog. Bude li jednog dana vaše srce suho od beznađa, izjedeno cinizmom, neka Bog ima milosti prema vašoj duši – duši jednog starca.

Autor: Gudrun Gutdeutsch
S njemačkog prevela: Suzana Dobrić Žaja
Iz časopisa Abenteuer Philosophie