Iako se često govori o konstruktivnim i destruktivnim kritikama, ne slažemo se s ovom podjelom jer svakodnevno iskustvo pokazuje da su kritike uvijek destruktivne. Nije problem u samoj kritici kao racionalnom postupku, nego u osobi koja djeluje vođena svojim emocionalnim i subjektivnim porivima umjesto zdravim razumom.
Živimo u svijetu koji nosi masku sigurnosti i pouzdanosti, ali u dubini svakog ljudskog bića očituju se, više ili manje vidljivo, nesigurnost, sumnja i strah. Mogućnost djelovanja i stvaranja je bitno umanjena; sposobnost shvaćanja i rješavanja problema smanjena je zbog neznanja koje postoji na svim područjima. Čovjek se štiti tako što svoje strahove i nemoć krije ispod maske kritike. Općenito govoreći, sve je postalo predmet kritike, i to naravno destruktivne, jer što su drugi lošiji, to se bolje osjeća onaj koji se tako nesvjesno brani sakrivajući vlastite nedostatke. Onaj koji kritizira automatski je i onaj koji zna, onaj koji navodno može sve učiniti bolje od drugih i koji ima rješenja za sve probleme.
Onaj koji kritizira nikada ne pokušava pronaći bilo što dobro u bilo čemu i u bilo komu; ne opravdava nijednu pogrešku; ne oprašta ni najmanji nedostatak. Onaj koji kritizira uvjeren je da posjeduje potpunu istinu i smatra se slobodnim od bilo kakve pogreške. U najboljem slučaju, svoje će pohvale, duže ili kraće ovisno o potrebi, sačuvati samo za osobu, grupu ili društvenu skupinu u kojoj se osjeća zaštićeno. Onaj koji kritizira u svakom slučaju jako pazi da svoje ideje ne počne primjenjivati u praksi, jer od djelovanja nema boljeg načina da se vidi kako i on sam može postati predmetom kritika jednakih ili čak gorih od njegovih. Kritika rađa kritiku; iz zlonamjernosti jedino proizlazi zlonamjernost.
Ovo ne znači da trebamo zatvoriti oči, uši i usta i dopuštati sve što se, objektivno gledajući, smatra pogrešnim. Vjerujemo da postoje brojni načini da se ukaže na pogreške, i mnogi načini da se kritički duh usmjeri prema sebi u potrazi za usavršavanjem koje će u najmanu ruku opravdati takvu kritiku. Unatoč općeprihvaćenim zabludama kojima robujemo zbog izvitoperenog načina života, sigurno je da na svijetu ima ljudi dobre volje. Zasigurno nema ništa ljepše nego odavati priznanja ovim ljudima i poticati ih. A sigurno je i to da, ako i ne pronađemo ništa što bi bilo vrijedno, nema konstruktivnije kritike od one da sami započnemo raditi na nečemu što smatramo da je dobro i moguće. Primjer je i nadalje najbolja poduka, najbolji dokaz i najsnažniji argument.
Autor: Delia Steinberg Guzmán
Predsjednica Međunarodne organizacije Nova Akropola
Sa španjolskog prevela: Branka Žaja
