Mnoga nas učenja, filo­zofska kao i religiozna, uče da se pa­tnja zausta­vlja znanjem. Ova tvrdnja, koju želimo barem donekle razumjeti, vodi nas posta­vljanju nekih pitanja: koja znanja mogu ublažiti bol? Koje su granice ovih znanja? Očigledno je da svako znanje ne služi tome da donese ljudima sreću. Također je očigledno da ukoliko zna­nje ima gra­ni­ce i bol bi trebala biti ograničena…

Unatoč tome, život nam stalno pokazuje da bol nema kraja i kad nam neko zna­nje do­nese ola­kšanje, odmah se poja­vi nova bol koja nadmašuje prethodnu i traži drugi tip znanja koje će je stišati.

Tako je na naše pitanje koja znanja zaista pomažu u pobjeđivanju ljudske tjeskobe, odgovor jedino: samo ona koja uklanjaju nutarnje neznanje i unose neprolazno svjetlo, izvršavaju svoju pravu ulogu.

Nije dovoljno puniti glavu podacima koje zovemo “znanje”, već je potrebno da ovi podaci budu odgovor na naša pitanja i nemire. Znanja se također mogu mjeriti prema njihovom dužem ili kraćem trajanju, a filozofi svih epoha kažu da su ona znanja koja najduže traju, znanja najbliža Istini. U tom slučaju trajanje je ekvivalentno postojanosti, nepromjenjivosti, savršenoj stabilnosti. Odatle proizlazi i stav da je potrebno tragati za onim stalnim idejama koje su se uvijek ponavljale tijekom povijesti, na ovom ili onom jeziku, jer su ekvivalent istine po sebi, odjevene u različitu odjeću.

A koje su granice ovih znanja? Granice su određene samom lju­dskom evolucijom. Obzor ima visinu očiju koje ga promatraju: što čovjek više raste, obzor postaje širi, a što mu se čovjek više približava, obzor se sve više udaljava poprimajući beskrajnu i nepoznatu širinu.

Nasuprot tome, pred čovjekom koji puže i prepušta se poteškoćama, obzor je tek crta bez nade i bez svjetla. Ono što je danas misterij, sutra može biti znanje; ono što je danas tama, sutra može biti svjetlo; ono što je danas crta na obzoru, sutra može biti pro­stran put pun perspektive.

Ali, potrebni su hrabri ljudi, oni koji se mogu boriti na nogama, a ne posustati na putu bez obzira koliko je na njemu trnja koje im ranjava noge. Samo pred takvim ljudima misterij ­otvara svoja vrata i rađa se znanje. Samo za takve ljude znanje je dovoljno široko da bi poništilo svu patnju, svo neznanje, svo nerazumijevanje kako bi, konačno, u ruže pretvorilo ono što je u početku bilo trnje.

Autor: Delia Steinberg Guzmán
Predsjednica Međunarodne organizacije Nova Akropola
Sa španjolskog prevela Ana Jončić