Obično pred ovim pitanjem nastaju dva radikalna stajališta, suprotna i nepomirljiva: najveći i beznadežni pesimizam i najfanatičniji i prostodušni optimizam. Pakao i raj.
Prema krajnje optimističnom stajalištu, naš svijet slijedi ravnu i uspinjuću liniju na kojoj se ne primjećuju važni događaji. Stvaranje i napredak su stalni. Danas više nego jučer, a manje nego što će to biti sutra… Nema prepreka, nema teških problema; naprotiv, postoje samo ljubav i razumijevanje u skladnoj ljudskoj obitelji.
Neprijateljstvo, sukobi i pogreške tek su nestašluci bez velike važnosti koji se lako mogu ispraviti dobrom voljom i osmijehom. Jedina sjena koja pomračuje ovu sretnu panoramu upravo su ljudi koji ne dijele ovo stajalište, crni proroci koji kvare prostodušnu radost onih koji vide ili tumače stvari onako kako im se čine ugodnijima. Kao da se kreću kroz povijest gotovo ne ostavljajući tragove.”
Prema pesimističkom viđenju, civilizacija se strmoglavljuje u propast. Danas je gore nego jučer, ali bolje nego što će to biti sutra. Nazadovanje ljudske vrste je očigledno, a kao uzroci se ističu različiti razlozi. Među njima se posebno navode nedostatak duhovnosti, ili konkretnije, udaljavanje od ove ili one religijske forme, nerazumijevanje ove ili one društvene i političke forme.
Znanost je također zlokobna: što su veća znanja, to su veće nesreće i gori način na koji čovjek primjenjuje ta znanja. Umjetnost je tek vulgarno nadraživanje osjećaja… Nalazimo se pred potpunom propašću; sve ide loše i ne postoje rješenja.
Preostaje samo čekati kraj svijeta, veliku katastrofu o kojoj postoje brojna predskazanja svih vrsta unutar široke lepeze negativnog.
Zato se još jednom pitamo: kamo ide naš svijet? Zar imamo samo ove dvije mogućnosti, samo ova dva načina gledanja na život, naš sadašnji život?
Ako objektivno analiziramo naše vrijeme, nemoguće je izbjeći ideju krize. Puno je toga uništeno, nekorisno, zaboravljeno ili izgubljeno, previše potrošeno… ali u svemu postoji velika težnja za promjenom, iako se ne zna što je to što se želi promijeniti, niti kojim smjerom krenuti za najuspješnije promjene.
Bezvremeni moral, osjećaj da postoji nešto što je iznad sadašnjeg postojanja, raspršio se u svijesti, ili drijema duboko u nesvjesnom, ili tu i tamo proviri, ali biva nadglasan dezorijentiranim mnoštvom. Ljepota, hrabrost, poštenje, uglađenost dobrog ukusa, tankoćutnost ljubavi i konačno duhovnost, skrivaju se poput sramotnih nedostataka dronjcima mode, ironije, sirovosti i nasilnosti. Na prvi pogled uočava se individualna i kolektivna agresivnost, potpun nedostatak tolerancije, međusobno omalovažavanje i osvetoljubivost na svim razinama.
Zar ne postoji, dakle, nikakav tračak svjetla?
Naravno da postoji. Svjetlo postoji čim smo sposobni razmišljati o onome što se događa, analizirati ono što vidimo i iz svega izvlačiti iskustva. Svjetlo postoji čim smo u stanju sanjati neki novi i bolji svijet, a istovremeno vježbati volju kako bismo ga pretvorili u stvarnost. Svjetlo postoji čim i dalje nastavljamo čitati uvijek žive stranice povijesti kroz koje učimo da smo dosad uvijek nadilazili gorke i teške trenutke. Tako se najveći optimizam izražava kroz čvrstinu i inteligenciju kako bismo izbjegli ponavljanje pogrešaka i obnovili se kroz ono što smo spoznali.
Kamo ide naš svijet?
Prema ostvarenju vlastite sudbine, a mi ljudi smo dio toga. Vrijeme je da postavimo novo pitanje: jesam li spreman u tome aktivno sudjelovati? U potvrdnom odgovoru leži mogućnost da to i ostvarimo. Sad je trenutak.
Autor: Delia Steinberg Guzmán[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]
