Što je istina? – upitao je podrugljivi Pilat, ne sačekavši odgovor. U nestalnosti zasi­gurno ima nekog zadovoljstva, dok se držanje vjere smatra ropstvom koje ugrožava slobodu volje kako u mišljenju, tako i u djelovanju. Prem­da više nema filozofskih sekti te vrste, još uvijek ima nekih mudrijaša u kojima kola ista krv, iako ne u onoj mjeri kao kod onih starih. Međutim, ono što laž čini dražom nisu samo poteškoće i napori koje ljudi podnose u pronalaženju istine, niti to što ona, jednom pronađena, obu­zdava ljudsku misao, nego pri­rodna, iako iskvarena ljubav prema laži samoj. Jedna od kasnijih grčkih škola razmatra to pitanje i pokušava shvatiti zašto ljudi vole laž, ne onu kada lažu zbog zadovoljstva, kao pjesnici, niti kada lažu zbog koristi, kao trgovci, već kada lažu zbog laži same. Ne znam što bih rekao: istina je kao puna svjetlost dana koja maske, parade i slavlja ovoga svijeta ne obasjava ni upola tako gizdavo i zamamno kao svjetlost svijeća. Istina će možda postići cijenu bisera koji je najljepši po danu, ali nikada neće postići cijenu dijamanta ili rubina koji se pokazuju najljepši u raznobojnoj svjetlosti. Mala primjesa laži uvijek čini zadovoljstvo većim. Sumnja li itko u to da kad bi se iz ljudskih umova uklonilo isprazno mnijenje, varljive nade, lažne vrijednosti, neobuzdane maštarije i tome slično, da bi umovi mnogih ljudi splasnuli i postali jadni, puni tugaljivosti i neraspoloženja, i odboj­ni sami sebi?

1095604_42245648Jedan od otaca, u svojoj velikoj strogosti, poeziju je nazvao vinum doe­monum, jer hrani maštu; pa ipak, u njoj je tek sjena laži. Ali, kao što smo govorili ranije, laž koja pozljeđuje nije ona koja samo prođe umom, nego ona koja potone i nastani se u njemu. No, kako god stajalo s iskvarenim ljudskim prosudbama i sklonostima, ipak nas istina, koja jedino samu sebe prosuđuje, uči da su – potraga za istinom, što je udvaranje ili ljubav prema istini; spoznaja istine, što je prisutnost istine; te vjera u istinu, što je uživanje u njoj – najveće dobro ljudske prirode. Prvo Božje djelo, u danima kada je stvarao svijet, bila je svjetlost osjetila; posljednje je bilo svjetlost razuma, a njegov posao na dan počinka otada do danas je prosvjetljenje Duha. Prvo je udahnuo svjetlost u lice materije ili ­kaosa, zatim je udahnuo svjetlost u lice čovjeka; i još uvijek on udahnjuje i nadahnjuje svjetlošću lica svojih izabra­nika. Pjesnik koji je podigao ugled škole koja je inače bila lošija od ostalih, izvr­sno je rekao: Užitak je stajati na obali i gledati brodove kako ih baca more; užitak je stajati na prozoru dvorca, i gledati dolje bitke i pogibelji, no nijedan užitak ne može se usporediti sa stajanjem na visokom brijegu istine (na brijegu neosvojivom, gdje je zrak uvijek čist i spokojan) i gledanjem na pogreške i lutanja, na magle i oluje dolje u dolini, ali tako da nas taj prizor ispunja samilošću, a ne ohološću i gordošću. Nema sumnje, raj na zemlji je kad se čovjekov um kreće u milosrđu, kad počiva u providnosti i okreće se na polovima istine.

Prijeđimo s teološke i filozofske istine na istinu vezanu uz građanske poslove; priznat će čak i oni koji se toga ne drže da pošteno i otvoreno poslovanje služi na čast ljudskoj prirodi, i da je primjesa laži poput legure u zlatnom i srebrnom novčiću, koja kovi­nu možda čini upotrebljivijom, ali je obezvređuje. Ovim se zavojitim, iskri­vljenim putovima koristi zmija, koja ne hoda, nego gmiže vukući trbuh po zemlji. Nema tog poroka koji toliko sramoti čovjeka kao kad se otkrije da je lažljiv i dvoličan. I zato je Montaigne, kada se pitao zašto je riječ laž takva sramota i tako mrska optužba, lijepo rekao: Razmotri li se dobro, reći da netko laže isto je što i reći da je hrabar prema Bogu, a kukavica prema ljudima. Jer laž se suočava s Bogom, a bježi od čovjeka. O bezbožnosti laži, i kršenju vjere, najviše govori to da će to biti posljednje zvono pred Božji sud nad ljudskim naraštajem, budući je prorečeno da kada Krist dođe, neće zateći vjere na zemlji.

S engleskog prevela Branka Žaja