Pastiri naroda trebaju znati kalendar državnih bura; one su obično najveće onda kad nastane stanje jednakosti, kao što su i prirodne bure najveće u vrijeme ekvinocija. Kao što buru najavljuju mukli udari vjetra i nečujno nadimanje mora, tako je i u državama:

Ille etiam caecos instare tumultus Saepe, monet, fraudesque et operta tumescera bella. (…. ta ono i meteže proriče tajne i podmuklosti često i vrevu očitog rata.)

Klevete i razuzdani govori protiv države, kad su česti i otvoreni, i slično tome, lažne vijesti koje često kolaju na štetu države, i brzo se prihvaćaju, znakovi su nemira. Vergilije, dajući rodoslovlje Glasine, kaže da je ona sestra divova:

Illam terra parens, ira irri­tata deorum, Extremam ut perhibent Caeo Enceladoque sororem Progenuit. (Majka je porodi Zemlja u silnom na bogove gnjevu, zadnji joj porod je ona, Enkeladu sestra i Keju.)

229968_3204 cb268396_9298 cb2Kao da su glasine ostatak prošlih buna; ali one doista nisu ništa manje nagovještaj nemira koji dolaze. Međutim, on točno zapaža da se buntovnički izgredi i buntovničke glasine razlikuju samo koliko brat i sestra, muško i žensko; naročito ako dođe do toga da se najbolji državni postupci, i naj­pohvalniji, i koji bi trebali stvarati najveće zadovoljstvo, uzimaju za zlo i kleveću. Jer to onda ukazuje na veliku omraženost, kao što Tacit kaže: Conflata magna invidia, seu bene, seu male, gesta premunt. (…i jedanput omraženom vladaru bilo dobri bilo zli postupci donašahu jednaku mržnju.) Ali niti ne slijedi iz toga da je oštro suzbijanje glasina, zato što su predznak nemira, lijek protiv nemira. Jer pre­zir ih često najbolje suzbija, dok nastojanje da ih se zaustavi čini glasine samo trajnijim. Isto tako treba biti podozriv prema onoj vrsti poslušnosti o kojoj Tacit govori: Erant in officio, sed tamen qui mallent mandata imperantium interpretari, quam exequi. (Vojnik vatren, ali ipak takav da je više volio prigovarati na zapovijedi vojskovođa negoli ih sprovoditi.); svađati se, pravdati se, prigovarati zbog nare­dbi i propisa jest neka vrsta skidanja jarma, pokušaj neposluha, naročito ako u takvim prepiranjima govore bojažljivo i nesigurno oni koji su za izvršenje naredbi, a oni koji su protiv go­vore smjelo.

Isto tako, kao što Machiavelli dobro primjećuje, kad vladari, koji bi trebali biti zajednički roditelji, postanu poput stranke i naginju jednoj strani, to je poput broda koji se prevrće uslijed neravnomjerno raspoređenog tereta; to se dobro vidjelo u vrijeme Henrika III., kralja Francuske, koji je najprije pristupio ligi za iskorjenjivanje protestanata, a odmah zatim se ista liga okrenula protiv njega. Jer kad autoritet vladara postane samo pomoćno sredstvo za neku drugu svrhu, i kad postoje druge spone koje vezuju čvršće od vladarske, kraljevi bivaju razbaštinjeni.

Isto tako, kad se nesloga, i razmirice, i frakcionaštvo izražavaju otvoreno i smjelo, znak je da je vlada izgubila poštovanje. Jer kretanje najviših osoba u vladi treba biti poput kretanja planeta pod primum mobile (prema starom mišljenju), a to znači da svaka od njih bude ponesena žustro kad je pokret iza­zvan najvišim poticajem, a polako kad poticaj dolazi od nje same. Pa zato, kad se velikaši u svome vlastitom djelovanju kreću silovito i, kao što Tacit dobro kaže, liberius quam ut imperantium meminissent. (i to odviše odvažno i otvoreno, a da bi se moglo držati da misle na svoje gospodare ), to je znak da su sfere izašle iz okvira. Jer poštovanje je ono čime je vladare opasao Bog, koji prijeti njegovim razvezivanjem: Solvam cingula regum (On otpasuje pojas kraljevima.)

1197500_13250170 cb1197558_95048075 cbTako, kad je bilo koji od četiri stupa vladavine snažno uzdrman ili oslabljen (a to su vjera, pravda, sa­vjet i riznica), ljudi se trebaju moliti za lijepo vrijeme. No, prijeđimo s ovog dijela o predviđanjima (o kojima se ipak može više saznati iz onoga što slijedi) i govorimo najprije o okolnostima koje dovode do bune, potom o uzrocima, i naposljetku o tome kako ih zaliječiti.

Što se tiče okolnosti koje dovode do buna, to je stvar koju treba dobro razmotriti; jer najpouzdaniji način da se bune spriječe (ako to dopušta vrijeme) jest da se ukloni ono što ih uzrokuje. Jer ako je gorivo pripremljeno, teško je reći odakle će doći varnica koja će ga zapaliti. Okolnosti koje izazivaju bune dvojake su: veliko siromaštvo i veliko nezadovoljstvo. Jer, koliko ima propalih imanja, toliko ima i glasova za nemire. Lukan dobro primjećuje stanje u Rimu prije građanskog rata, Hinc usura vorax, rapidum que in tempore goenus, Hinc concussa fides, et multis utile bellum. (Ovdje proždrljivo lihvarstvo i brza prilika, ovdje uzdrmana nada i rat koristan mnogima.)

Ovaj isti multis utile bellum siguran je i nepogrešiv znak države kojoj prijete bune i nemiri. A ako se osiromašenost i propast imanja viših staleža udruže s oskudicom i neimaštinom kod onih nižih, opasnost je neposredna i velika. Jer pobune želuca su najgore. Što se nezadovoljstava tiče, ona su u političkom tijelu poput nezdravih lučenja u fizičkom tijelu koja su sklo­na nakupljati neprirodnu topli­nu i izazivati upale. I neka nijedan vladar ne mjeri opasnost od nezadovoljstva po tome je li ono opravdano ili neopravdano, jer bi to značilo misliti da je narod i suviše razložan, dok on često s prezirom odbacuje vlastito dobro; ali ni po tome jesu li nepravde koje ga izazivaju stvarno krupne ili sitne: jer najopasnija su ona nezadovoljstva gde je strah jači od znanja: Dolendi modus, timendi non item.9 (Trpljenje ima granica, ali strah nema.) Osim toga, kod velikog ugnjetavanja, ista stvar koja potiče strpljenje, istodobno uma­njuje hrabrost, ali ne i strahove. I neka se nijedan vladar ili država ne osjeća sigurnim uz nezadovoljstva samo zato što su se ona javljala često, ili su trajala dugo a da nije uslijedila nikakva opasnost: jer kao što je točno da se svaka izmaglica ili oblak ne pretvara u oluju, isto je tako točno da se oluje, iako se razbiju u različitim prilikama, ipak napo­sljetku mogu obrušiti; kao što dobro kaže španjolska poslovica: Konopac u konačnici prekida najslabiji trzaj.

Uzroci i povodi buna jesu: novine u religiji; porezi; promjene zakona i običaja; ukidanje povlastica; opće ugnjetavanje; unapređenje nedostojnih osoba; pridošlice; osku­dica; razvojačeni vojnici; stranke u beznađu; i sve ono što, vrijeđajući narod, ujedinjuje ga i povezuje u zajedničkoj stvari.

Što se tiče toga kako to izliječiti, ima nekih općih zaštitnih sredstava o kojima ćemo govoriti; a što se pravog lijeka tiče, on mora odgovarati toj točno određenoj bolesti, pa ga stoga treba radije prepustiti konziliju nego pravilima.

Prvi lijek ili zaštita sastoji se u tome da se na svaki mogući način uklone one okolnosti koje uzrokuju bunu o kojima smo govorili, to jest, oskudica i siromaštvo u zemlji. U tu svrhu služi slobodna i uravnotežena trgovina; poticanje obrta; protjeriva­nje lijenosti; suzbijanje rasipanja i preobilja zakonima koji ograničavaju rasipništvo; obrađivanje zemlje; uređivanje cijena stvarima koje se prodaju; smanjivanje poreza i nameta, i tome slično. Općenito, treba voditi računa o tome da stanovništvo kraljevstva (naročito ako nije pokošeno ratovima) ne premaši prihode kraljevstva od kojih treba živjeti. A ni stanovništvo ne treba računati samo brojem; jer manji broj koji troši više, a privređuje manje, brže iscrpi državu negoli veći broj onih koji žive slabije i štedljivije. Stoga, množenje plemstva i drugog gospodstva u nesrazmjeru s običnim pukom brzo stvara oskudicu u državi; to isto čini i pregolemo svećenstvo jer ono ništa ne pridonosi prihodima zemlje; a isto se događa i kad ima više učenih ljudi nego mjesta koja mogu zauzeti.

Isto tako, budući da povećanje bogatstva jedne zemlje mora ovi­siti od druge (jer što god se negdje dobije, drugdje se izgubi), to treba upamtiti da postoje samo tri stva­ri koje jedan narod može prodati drugome: proizvode što ih daje priroda, prerađevine i vozarinu. Pa ako se ova tri kotača kreću, boga­t­stvo će pritjecati kao u proljetnoj plimi. I često se događa da materiam superabit opus (djelo bješe od materije još bolje), da su prerada i vozarina vredniji od sirovina i više bogate državu, što je osobito upadljivo kod Nizozemaca koji u cijelom svijetu imaju najbolje ru­dnike nad zemljom.

460619_39596766 cbIznad svega, treba dobro pripaziti da blago i novac u državi ne završe u rukama malog broja ljudi. Jer inače zemlja može dobro privređivati, a ipak gladovati. A novac je kao gnojivo, i valja samo ako se rasprostre. Ovo se postiže ponajviše suzbijanjem, ili barem držanjem čvrsto pod rukom nezasitnog lihvarstva, monopola nad velikim pašnjacima, i tome slično.

Za uklanjanje nezadovoljstava, ili barem opasnost od njih, u svakoj državi postoje (kao što znamo) dvije vrste podanika: plemstvo i pučani. Kad su jedni od ovih nezadovoljni, opasnost nije velika; jer pučani se sporo pokreću, ako ih ne potaknu oni iz višeg sloja; a taj viši sloj je snagom neznatan, osim kad je i sam narod spreman pokrenuti se sam od sebe. Opasnost nastaje onda kad viši sloj samo čeka da se uzmute vode među pučanima, pa da se onda i oni mogu izjasniti. Pjesnici nam kažu kako su bogovi htjeli vezati Jupitra koji, kad je čuo za to, po savjetu Paladinom, posla po storukog Brijareja da mu dođe u pomoć. Nesumnjivo slikovit prikaz toga koliko se vladari mogu pouzdati u dobru volju običnog naroda.

Dobro je dati umjerenu slobodu da pritužbe i nezadovoljstva izvjetre (pod uvjetom da to bude bez prevelikog prkošenja ili junačenja). Jer onaj tko vraća lučenja natrag, i čini da rana krvari iznutra, izlaže se opasnosti opakih čireva i pogubnih upaljenja.

Prometeju bi bolje odgovarala Epimetejeva uloga, kad su u pita­nju nezadovoljstva, jer bolje zaštite od njih nema. Epimetej je, kad su zla i nevolje izletjeli van, najzad spustio poklopac, a nadu zadržao na dnu škrinje. Zaista, umješno i vješto davanje i gajenje nade, i vođenje ljudi od jedne nade drugoj, jedno je od najboljih sredstava protiv otrova nezadovoljstva. I to je pouzdan znak mudrosti vlade u njenom poslovanju kad ljudska ­srca može držati pomoću nade, ako već ne može pomoću zadovoljstva; i kad može rukovoditi stvarima na takav način da nijedno zlo ne izgleda tako konačno, a da nema nekog izlaza i neke nade: a to je tim manje teško postići, jer su i pojedinci i političke stranke skloni utvarati si, ili se barem razmetljivo pretvarati da i sami vjeruju u to.

1057876_92250065 cbIsto tako, treba se preventivno pobrinuti da ne bude odgovarajuće osobe kojoj bi se nezadovoljnici mogli obratiti ili pod čijim bi se vodstvom mogli udružiti. Pod odgovarajućom oso­bom mislim na čovjeka velikog i uglednog, koji uživa povjerenje nezadovoljne strane i u kojega oni upiru svoj pogled, a koji je i sam nezadovoljan svojim vlasti­tim stanjem: takve osobe treba ili pridobiti i pomiriti s državom, i to na brz i prikladan način, ili ih sučeliti s nekima drugima iz iste stranke, da im ovi postanu protivnici i tako podijeliti dobar glas koji uživaju. Općenito uzevši, dijeljenje i razbijanje svih stranaka i skupina koje su protivne državi, i njihovo međusobno razdvajanje, ili barem stvaranje nepovjerenja među njima, nije najgori lijek. Jer stanje je beznadno ako su oni koji odobravaju državnu politiku obuzeti neslogom i razdorom, a složni su i ujedinjeni oni koji su protiv nje.

Primijetio sam da su neke dosjetke i oštre riječi koje su izustili vladari zapalile vatru pobuna. Cezar je sebi beskrajno naudio onom rečenicom, Sulla nescivit literas, non potuit di­ctare (Sula je bio nepismen, pa nije znao diktirati.), jer je to posve ubilo nadu koju su ljudi gajili da će on prije ili kasnije predati svoju diktaturu. Galba se uništio rečenicom, Legi a se militem, non emi (… da on kupi, a ne kupuje vojnike.), jer to je vojnike lišilo nade u nagradu. Isto tako i Prob onom rečenicom, Si vixero, non opus erit amplius Romano imperio militibus. (Ako poživim, Rimskom Carstvu neće više trebati vojnika.), govor kraj­nje beznadan za vojnike. I mnoge druge, slične riječi. Zaista, u osje­tljivim stvarima i u škakljivim vremenima vladari moraju dobro paziti što govore, pogotovo s ovakvim kratkim izjavama, koje poput strijela lete na sve strane, a za koje se misli da su odapete iz njihovih skrivenih namjera. Jer što se dugih govora tiče, oni su dosadni, i ne ostaju upamćeni.

Na kraju, neka vladari, za svaki slučaj, imaju u svojoj blizi­ni jednu ili radije više osoba vojničke odvažnosti, koje će suz­biti bunu u njenom začetku. Jer bez toga je, kad izbiju neredi, na dvoru obično više uznemirenosti nego što je prikladno. A država se izlaže onoj opasnosti o kojoj Tacit govori: Atque is habitus animorum fuit, ut pessimum facinus auderent pauci, plures vellent, omnes paterentur. (Takvo je bilo raspoloženje da se najgoreg zlodjela smjelo laćala nekolicina, većina ga htjela, svi dopuštali.15). Ali neka takve osobe budu pouzdane, i na dobrom glasu, a ne strančari ili demagozi; isto tako, neka valjano odgovaraju drugim velikašima u državi: inače će lijek biti gori od bolesti.

Autor: Francis Bacon, Essays
S engleskog prevela Branka Žaja