Bacon_Hands praying Albrecht DurerPrije bih povjerovao u sve priče iz Legendi, i Talmuda, i Kurana, negoli da je ovaj Univerzum bez uma. Zato, Bog nikad nije stvarao čuda da bi opo­vrgao ateizam, jer opovrgavaju ga njegova obična djela. Istina je da malo filozofije ljudski um vodi u ateizam; ali ga duboko poznava­nje filozofije vraća religiji. Jer dok čovjekov um promatra drugostupanjske uzroke nepovezano, on se može katkada zadržati na njima i ne ići dalje; ali kad sagleda njihov lanac, povezan i spojen, on mora pribjeći Providnosti i Božanstvu. Štoviše, čak i ona škola koju najviše optužuju zbog ateizma, najviše iskazuje religiju; to je škola Leukipova, Demokritova i Epikurova. Jer tisuće je puta vjerojatnije da četiri promjenjiva elementa, i jedna nepromjenjiva peta esencija, ispravno i zauvijek postavljeni, ne trebaju Boga, negoli da je vojska beskrajno sićušnih djelića ili nezasijanog sjemenja mogla proizvesti ovaj red i ljepotu bez božanskog vojskovođe. Sveto pismo kaže: Bezumnik reče u srcu: “Nema Boga.”; a ne kaže: Bezumnik pomisli u svom srcu; jer on to prije govori iz puke navike, kao nešto u što bi volio vjerovati, nego što u to može stvarno vjerovati, ili biti uvjeren u to. Jer nitko ne poriče da ima Boga, osim onih kojima odgovara da nema Boga.

Da je ateizam prije na jeziku negoli u srcu čovjekovom, najbolje se vidi po tome što ateisti neprestano govore o tome svome mišljenju, kao da i sami sumnjaju u njega, i rado bi ga učvrstili uz pomoć tuđe suglasnosti. Štoviše, ima ateista koji nastoje steći učenike, kao što to čine i druge sekte. I, što je najneobičnije, ima i takvih koji će se žrtvovati zbog ateizma i neće ga se odreći; međutim, da zaista misle da nema Boga, zašto bi onda patili zbog toga? Epikuru se predbacuje da se samo pretvarao radi dobrog glasa kad je tvrdio da ima blaženih priroda koje su sretne, iako ne mare za upravljanje svijetom. Po tome je, kažu, bio prijetvoran, jer je potajice smatrao da nema Boga. Ali on je zacijelo bio oklevetan; jer njegove su riječi plemenite i božanske: Non deos vulgi negare profanum; sed vulgi opiniones diis applicare profanum [Nije bezbožan onaj koji poriče bogove svjetine, nego onaj koji im pripisuje ono što svje­tina misli o njima.] Ni Platon nije mogao reći više. Pa iako je on imao hrabrosti poreći njihovo upravljanje svijetom, nije imao snage poreći njihovu prirodu. Zapadni Indijanci imaju imena za svoje pojedinačne bogove, iako nemaju ime za Boga – kao kad bi pogani imali imena Jupiter, Apolon, Mars, itd., a ne bi imali riječ Deus – što pokazuje da čak i ti barbarski narodi imaju pojam o njemu, iako ne u punoj širini i opsegu. Tako su protiv ateista i barbari i najoštroumniji filozofi. Kontemplaciji skloni ateisti su rijetki: Dijagora, Bion, Lukijan možda, i još neki drugi; premda se čini da ih je više nego što ih stvarno ima, jer svima onima koji pobijaju neku priznatu vjeru ili praznovjerje, njihovi protivnici udaraju žig ateizma. Veliki ateisti, međutim, doista su licemjeri; oni neprestano govore o svetinjama, ali bez osjećaja; pa naposljetku izjedaju sami sebe.

Bacon_Dou,_Gerard_-_Astronomer_by_Candlelight_-_c._1665Uzroci su ateizma: vjerski raskoli, ako su mnogi; jer jedan veliki raskol daje gorljivost objema stranama, dok više njih vodi u ateizam. Drugi su uzrok skandali koje izaziva svećenstvo, kad dođe do onoga što kaže sv. Bernard: Non est jam dicere, ut populus sic sacerdos; quia nec sic populus ut sacer­dos.

[Ne može se više reći da je svećenik poput na­roda, jer narodje sad bolji od sve­ćenika.] Treći je uzrok podrugivanje svetinjama, što malo-pomalo potkopava poštivanje vjere. I, naposljetku, načitanost, osobito u miru i blagostanju; jer nevolje i nesreće više priklanjaju ljudski um religiji. Oni koji poriču Boga, uništavaju čovjekovu plemenitost; jer čovjek je zacijelo po svojem tijelu u rodu sa zvijerima; a ako po svojem duhu nije u srodstvu s Bogom, on je ništavan i jadan stvor. Isto tako, bezbožnost uništava velikodušnost i uzdizanje ljudske prirode; jer uzmi, na primjer, psa i gledaj kako je plemenit i hrabar kad vidi da čovjek o njemu skrbi, koji je za nj kao Bog, ili melior natura bolja priroda; očigledno je da ta­kvu hrabrost to stvorenje ne bi moglo imati da nije njegovog pouzdanja u neku prirodu bolju od njegove. Tako i čovjek, kad je uvjeren u božansku zaštitu i milost, dobiva snagu i vjeru kakve mu ljudska priroda sama po sebi nikada ne može dati. Stoga, kao što je ateizam mrzak u svakome pogledu, tako je i u tome što ljudsku prirodu lišava sredstava da se uzdigne iznad ljudske slabosti. Tako je kad su u pitanju pojedinci, a tako je i kad su posrijedi države. Nikad nije bilo države plemenitije nego što je bio stari Rim. Slušaj što Ciceron veli o toj državi: Quam volumus licet, patres conscripti, nos amemus, tamen nec numero Hispanos, nec robore Gallos, nec calliditate Pœnos, nec artibus Græcos, nec denique hoc ipso hujus gentis et terræ domestico nativoque sensu Italos ipsos et Latinos; sed pietate, ac religione, atque hac una sapientia, quod deorum immortalium numine omnia regi gubernarique perspeximus, omnes gentes nationesque superavimus. [Ma koliko god visoko mi­slili o sebi, izabrani senatori, ipak ne nadmašismo brojem Hispance, niti snagom Gale, niti lukavstvom Kartažane niti umjetnošću Grke; pa čak ni same Latine i Itale u ovom urođenom i domaćem osjećaju naroda i zemlje: nego sve narode i države nadvisismo pobožnošću i religijom i ovom jedinom mudrošću jer uvidjesmo da je sve vođeno i upravljano providnošću besmrtnih bogova.]

Autor: Branka Žaja