Francuski filozof Pierre Hadot jedna je od najneobičnijih pojava francuske intelektualne scene. Iako djeluje u XX. st. u kojem se pojam filozofije otuđio od životnosti i postao predmet apstraktnih akademskih rasprava, on joj skida etiketu nekorisne, isključivo teorijske discipline i vraća joj životnost, u prvom redu definirajući je kao ljubav prema mudrosti. Njegov rad smo iscrpnije prikazali u 64. broju našeg časopisa, a u ovom broju donosimo dio razgovora Pierrea Hadota sa Jeannie Carlier i Arnoldom Davidsonom.

Što je, s filozofskog gledišta, duhovna vježba i možete li nam navesti neke primjere?

Izraz “duhovne vježbe”, koliko mi je poznato, ne dovodi se često u vezu s filozofijom.

Osobno bih duhovnu vježbu definirao kao svojevoljnu osobnu disciplinu kojom se postiže preobražaj pojedinca, preobražaj sebe… primjere za ono što bi se moglo nazvati duhovnom vježbom pronalazimo kod stoika.

ph25629Riječ je o pripremi za životne nedaće koje nas mogu sustići svakog trenutka. Da bismo izdržali udarce sudbine, bolest, siromaštvo, izgnanstvo, trebali bismo se pripremiti tako da unaprijed promišljamo o tome, jer ono što očekujemo, lakše podnosimo. Ustvari, ova vježba je mnogo starija od stoika. Preporučivao ju je još Anaksagora, a preuzeo Euripid u svom djelu Tezej. Anaksagora se, uostalom, prije stoika vladao stoički, recimo, kad je saznavši za smrt svog sina izjavio: “Znao sam da sam ga smrtnog rodio.” Platonova formulacija iz Fedona: “Filozofirati znači vježbati se za smrt”, tj. za odvajanje od tijela i od osjetilnog i egoističnog gledišta koje nam nameće tijelo, također može biti primjer ove duhovne vježbe. I epikurejci također spominju duhovne vježbe: propitivanje savjesti, priznavanje pogrešaka, meditaciju, kontrolu želja.

Moglo bi se pomisliti da su one nekakav dodatak filozofskoj teoriji i filozofskom govoru, nekakva praksa koja samo nadopunjava teoriju i apstraktan govor. Zapravo, čitava filozofija jest vježba, kako u smislu pedagoškog govora, tako i u smislu unutrašnjeg govora koji usmjerava naše djelovanje. Vježbe se, naravno, prvenstveno provode unutarnjim govorom – za to čak postoji poseban izraz, grčki termin epilegein, koji često koristi Epiktet u svom Priručniku, u značenju “pridodati situaciji unutarnji govor”. Na primjer, u sebi izgovaramo neku izreku poput ove: “Ne traži da se stvari događaju onako kako želiš, nego ih želi onako kako se događaju.” To su vježbe unutrašnjeg govora koje mijenjaju sklonosti pojedinca. Ali postoje i duhovne vježbe u vanjskom, pedagoškom govoru. I to je vrlo važno zato što sam prije svega htio pokazati da je ono što se smatralo čistom teorijom i apstrakcijom, zapravo praksa, kako u načinu izlaganja, tako i prema krajnjoj svrsi. Kada Platon sastavlja dijaloge, kada Aristotel predaje i objavljuje bilješke s predavanja, kad Epikur piše poslanice ili čak raspravu o prirodi, koja je vrlo komplicirana i duga – nažalost, do nas je stigla u fragmentima pronađenim u Herkulaneumu – neosporno je da u svim tim slučajevima oni izlažu neko učenje, ali ga izlažu na poseban način, težeći više da poučavaju nego da informiraju. Kao što sam već rekao, filozofski se govor često prikazuje u obliku odgovora na pitanje i povezan je sa skolastičkom nastavnom metodom. Ustvari, na pitanje se ne odgovara odmah. Prvenstveni cilj nije bio ugasiti žeđ za znanjem, jer bi onda bilo dovoljno jednostavno odgovoriti na konkretno pitanje. Do odgovora se, međutim, najčešće dolazi zaobilaznim dokazivanjem, što je svojstveno Aristotelu. Ovaj postupak pronalazimo i u Platonovim dijalozima i kod Plotina. Ponekad se čak više puta ponavlja neko dokazivanje. Smisao ovih vježbi bio je da učenici nauče rasuđivati, ali i da im predmet izučavanja postane savršeno blizak, da sraste s njima, kao što je to rekao Aristotel, to jest, da znanje postane savršeno interiorizirano. To je očigledno i u onome što zovemo sokratovski govor, koji je zapravo i platonski govor, gdje su pitanja ili odgovori prilagođeni tome da kod pojedinca izazovu sumnju, čak i osjećaje, da ga “ugrizu za srce”, kako bi to rekao Platon. Ovaj tip dijaloga jest askeza; trebalo bi se podvrgnuti zakonima rasprave, što podrazumijeva sljedeće: prvo, treba priznati drugome pravo na izražavanje vlastitog mišljenja; drugo, treba se prikloniti onome što je očigledno, a što je često teško kad se uvjerimo da smo pogriješili; treće, treba priznati da iznad oba sugovornika postoji norma onog što su Grci nazivali logos – objektivni govor ili govor koji nastoji biti objektivan. To se odnosi ne samo na sokratovski nego i na takozvani teorijski govor koji učenika prije svega uči živjeti duhovnim životom. Riječ je o tome da se uzdignemo, da nadiđemo beznačajna prosuđivanja, posebno osjetilne predodžbe i osjetilnu spoznaju, kako bismo se uzdigli do čiste misli i ljubavi prema istini. Stoga smatram da teorijsko izlaganje ima vrijednost duhovnih vježbi. Isto tako, ono ne može biti potpuno ukoliko slušatelj istovremeno ne učini unutrašnji napor, recimo u onoj mjeri u kojoj to Plotin nalaže: nemoguće je shvatiti da je duša besmrtna ako se ne odvojimo od strasti i od tijela.

Iz knjige Filozofija kao način življenja,
Pjer Ado, Beograd, 2011.
Priredio: Luka Marić