Govoriti o životu, o življenju, o filozofiji za život, postaje danas sve značajnije jer smo se, na žalost, u posljednje vrijeme navikli na svakodnevne vijesti o uništenju, o umiranju, o patnji. Pred tom lavinom koja nas sustiže potrebno je još jednom naglasiti važnost koju ima život.
O tome želim danas govoriti, ne o smrti, nego o životu. K tome, želim govoriti o određenoj životnoj formuli, drevnoj formuli koja se koristila stoljećima, a to je filozofija: filozofija za život i življenje.
Ne želim nikome dosađivati mnoštvom definicija koje se mogu dati o filozofiji. Takve definicije u mnogome ovise o određenom razdoblju, o filozofu, polazi li on od kriterija koji pripadaju istočnjačkom načinu mišljenja ili zapadnjačkom mentalitetu, ili o tome kakvu vrijednost daje filozofiji. Teško je pronaći definiciju koja bi nas zadovoljila. Stoga se vraćam unatrag, više od dvije i pol tisuće godina, i tražim pomoć u definiciji koja se pripisuje Pitagori, definiciji toliko jednostavnoj da je svi možemo uzeti u obzir, jer Pitagora nije pokušavao definirati filozofiju već odgovoriti na primjedbu koju su mu jednom uputili njegovi učenici.
Priča se da su oni koji su okruživali Pitagoru i slušali njegove poduke bili zadivljeni njegovom dubokoumnošću, načinom na koji se nosi sa životom i njegovim tajnama, te su mu u zanosu rekli: Učitelju, ti si doista mudrac. A on je odgovorio: Ne, ja nisam mudrac, nisam sophos, ja sam samo filo sophos, onaj koji voli mudrost, onaj koji je u potrazi za mudrošću.
Tako je prema tradiciji nastala riječ filozofija koja predstavlja, ni manje ni više, ljubav prema spoznaji, traganje za njom. To nije osjećaj posjedovanja spoznaje, nego je to potraga za onim što znamo da postoji, iako tek trebamo vidjeti gdje se nalazi i kako do toga doći.
Ovaj pojam ljubavi prema mudrosti temelj je onoga što ćemo nazvati filozofijom na klasičan način, a ne samo klasičnom filozofijom. Kad govorimo o klasičnoj filozofiji, susrest ćemo klasicizam mnogih kultura, jer svaka civilizacija, svaki narod ima svoje razdoblje klasike, razdoblje uspona, zlatno doba. Za nas na Zapadu govoriti o klasičnoj filozofiji znači uputiti se na klasičnu Grčku, na Grčku velikih filozofa, jednog Sokrata, Platona, Aristotela, onih koji su došli nakon njih kao i onih koji su im prethodili.
Međutim, ova klasična filozofija ograničava nas na jedno vrijeme, jedno razdoblje. Mi smo se odlučili za ono “na klasičan način”. Što znači na klasičan način? Znači onaj način življenja koji je doveo sve narode do klasičnog perioda, zlatnog doba, do točke kulminacije. To znači tražiti zajednički nazivnik koji je omogućio svim civilizacijama dosizanje tog posebnog, uzvišenog trenutka. Kako su to postigli? Tragajući za mudrošću naširoko, u svemu, shvaćajući filozofiju kao nešto što se može primijeniti na svim poljima života, a ne samo na određeni skup definicija ili poseban dio mišljenja.
Svi narodi koji su dostigli zlatno doba koristili su filozofiju kao beskrajnu lepezu koja se širi i obuhvaća sve, i koja može ponuditi odgovore, rješenja i puteve djelovanja za bilo koju ljudsku aktivnost. Iz tog nas razloga zanima “filozofija za život na klasičan način”, filozofija koja u nama može probuditi vrhunac, klasični duh, uzvišeno stanje, zlatnu iskru.
Filozofija na klasičan način je filozofija velikih pitanja i neophodnih odgovora. Dobro je pitati se, svi postavljamo pitanja, ali ne možemo živjeti samo od pitanja. Živjeti od pitanja je kao prići lijepo postavljenom stolu prepunom jela, ali ne moći ništa pojesti. Svi mi postavljamo pitanja, ali ono što nas doista hrani jesu odgovori.
Ova nemirna čovjekova priroda koja ga potiče da postavlja pitanja je nešto urođeno, nešto drevno. Pitanja postoje otkad je čovjeka, i ako nam se danas čini da smo se prestali pitati, ne smijemo se zavaravati. U nama i dalje postoje isti nemiri.
Događa se da se neki umore ne pronalazeći odgovore pa zbog umora odluče zaboraviti svoja pitanja.
Drugi se umore od pronalaženja mnoštva odgovora, tolikih da ne znaju što bi s njima, jednako brojnih poput kontradikcija u njima. A kada netko ne zna odabrati, koji je od svih tih odgovora pravi, ostavlja ih sve.
Ostali su umorni jer im nitko ne pokazuje praktičan, jednostavan put kojim se dolazi do odgovora, jer to također treba naučiti. Ako, kao i kod svih stvari u životu, nemamo nekoga tko će nas podučiti, nekoga tko će nam pokazati kuda poći ili koji su odgovori, kako ih pronaći i što s njima, proći ćemo i ne primijetivši da imamo važna pitanja.
Ne mislimo da su sadašnji ljudi izgubili zanimanje ili da u njima nema dovoljno nemira. Ne. Jednostavno, oni su se umorili i trebaju vratiti nadu pomoću filozofije koja je jednako vječna, neograničena vremenom i nepodložna modi kao i ta uvijek ista pitanja koja su ljudska, koja postoje oduvijek i ne slijede nikakvu modu.
Da bi se našao odgovor na ova temeljna i duboka pitanja, ne možemo se obratiti filozofiji koja je trenutno u modi. Trebamo se obratiti filozofiji koja je bezvremena. Filozofija koja trenutno vrijedi reći će nam danas jedno, a sutra drugo. Uostalom, da bi se bilo u modi, potrebno je biti originalan. Da bi se bilo moderan, ne može se govoriti ono što je netko drugi već rekao.
Bezvremena filozofija ne može biti dio mode niti može ikome pripadati. Osim toga, bezvremena filozofija koja istinski odgovara na naše nemire treba biti primjenjiva u praksi, treba biti vrlo praktična.
Kad osjetimo nemir i kad nam netko ponudi odgovor, trebamo ga moći primijeniti u životu. Ako je odgovor praktičan, znači da je životan, da ga možemo primijeniti na svoj način života. Ako s tim odgovorom ne mogu ništa, što će mi? Ako će odgovor ostati samo u mojim mislima i nikad neće otići nikamo dalje, zašto bih ga želio? Ako odgovor ne rješava moje probleme i moje boli, što ću s njim?
Takva je, dakle, filozofija za život, praktična, bezvremena. To je ona za kojom, vjerujem, svi tragamo…
Izvadak iz knjige:
Delia Steinberg Guzmán,
Filozofija za život (Uvod)
Sa španjolskog preveo Krešimir Andjel[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]