Ucenje_LuvreUčenje postaje vrijedno ukoliko prodre u razum, osjećaje i djela. Upravo na ovoj posljednoj točki nailazimo na najveće poteškoće. Misli i osjećaje relativno je lako dobro izraziti, ali je veoma teško otići korak dalje i primijeniti učenje u životu. Silovitost ili hrabrost u osvajanju samog sebe? Za osvajanje sebe samoga nije potrebna silovitost, potrebna je hrabrost. Izabirući prvi put idemo prema sigurnom rop­stvu; drugi put vodi slobodi svjesnog Ja.

Trebali bismo naučiti razlikovati tri osnovna tipa djelovanja:

a) Djelovanje koje nas vraća natrag, koje dolazi isključivo iz područja nagona, impulzivnosti i strasti, u kojem uopće ne djeluje naša volja, iako se uvjeravamo: “Radim ono što hoću”.

b) Djelovanje koje nas zadržava na jednom mjestu – ne prostorno, nego evolucijski. To je mehaničko i rutinsko djelovanje. Iako su nam sigurno potrebne mnoge vrste ovakvog djelovanja da bismo živjeli s određenom udobnošću, te da bismo um mogli posvetiti nečem drugom, visok stupanj automatizma, međutim, paralizira na kraju i um. Znamo da su hodanje, pokretanje jezika pri go­voru, tipkanje na pisaćem stroju ili na računalu, pokreti pri vožnji automobila i drugi slični primjeri, navike koje nam omogućuju da uštedimo vrijeme. Ali komoditet personalnosti, koja stalno i u svakom smislu pokušava uštedjeti trud, čini da se ovakvo nesvjesno ponavljanje prenosi i na druge planove u kojima je neophodna svježina, i to u svakom trenutku.

Svirkac) Djelovanje koje potiče rast. To je inteligentno djelovanje koje uvodimo u život da bismo dosegli više ciljeve. To su nova iskustva, novi koraci koje činimo da bismo osvojili vlastito Ja.

Prvi tip djelovanja možemo na­zvati “animalnim”, jer pretežu strasti kojima ne možemo vladati, poput divlje zvijeri koja upravlja uspavanom inteligencijom. Drugi tip djelovanja se može usporediti s kamenom i stablom, s nepomičnošću kamena koji je rijetko ili nikada pomaknut, i sa stablom koje može pomicati jedino svoje grane, dok mu je korijenje čvrsto vezano za zemlju. Jedino treći tip djelovanja odražava postojanje probuđene svijesti.

Nemoguće je izbjeći rutinsko i uobičajeno djelovanje. Ono što se mora izbjeći jest neznanje o tome koliko je takvog djelovanja, kakvo je ono i do koje mjere nas prati poput ogromne sjene. Moramo poznavati sami sebe da bismo prepoznali takvo djelovanje i u pravom trenutku zaustavili ili promijenili navike koje više paraliziraju nego što su nam potrebne.

Dobar dio našeg života i dalje će zaokupljati djelovanje iz strasti, međutim, uz pomoć inteligencije i volje moramo početi ovladavati tim impulsom kako bi oslobodili mjesto za postojanu snagu koja dolazi s planova koji su viši od emocija. Stvar nije u tome da se strasti prikriju, nego da se kontrolira i ovlada onima koje nisu dostojne ljudskog bića.

Najviše se trebamo posvetiti onom djelovanju koje potiče naš rast. Ne smijemo se zadovoljiti određenom razinom osobnog razvoja. Nitko nema pravo ustvr­diti: “Konačno sam postigao!”, ili “Dobro mi je ovakom kakav sam!”, jer time prihvaća samog sebe kao nekoga kome nedostaje volja. U djelovanju koje potiče naš rast odlučnost zauzima ista­k­nuto mjesto. Da bismo rasli, išli naprijed, potrebno je odlučiti to učiniti. Svaki rast mora izvirati iznutra. Korijen čini stablo jakim, a ne količina lišća. Ne smijemo zaboraviti na korijen.

A ako problemi, bilo sa samim sobom ili s drugima, budu i dalje prevladavali; ako ponos bude imao veći prioritet; ako taština zamijeni znanje; ako količina aktivnosti nadmaši nji­hovu kvalitetu, tada je trenutak da za­stanemo i razmislimo.

Iznutra_vanSlikaricaDjete_vjevericaRed na psihološkom planu

Na psihološkom planu teško je uspo­staviti red, a da se prethodno ni malo ne upoznamo. Bilo bi idealno kad bismo mogli dovesti psihu u red, jednom zauvijek riješiti sve probleme koji nas muče na ovom planu. Ali, to je nemoguće; ne postoji ljudsko biće koje može izbjeći probleme. Stvar je u tome da se red uspostavi usprkos pro­blemima, te da se samim tim rješavaju i sami problemi. Zbog toga smo rekli da je potrebno upoznati se makar malo, znati što nas to brine, što nas boli, ali i što nas uzdiže.

Jednom kad uvedemo red u naš psihički svijet, bit će puno lakše nositi se i s problemima, jer će se sve nalaziti na svom mjestu. Postoji još jedna olakšavajuća okolnost: dovodeći probleme u red, puno ih je lakše rješavati. Nema smisla razmišljati o rješenjima nečega što ne poznajemo, i za što ne znamo niti kako niti zašto postoji.

I mentalni plan zahtijeva red. Ideje moraju biti jasne: sve što učimo mora biti stavljeno na svoje mjesto, te će se tako otvoriti mogućnost usvajanja novih znanja i novih ideja. One ne moraju biti niti brojne niti složene: tek nekoliko ideja, čvrstih i jednostavnih, vrijedi više od čitave šume kompliciranih teorija u kojima se nitko ne snalazi. Sumnje na mentalnom planu odraz su psiholoških problema: treba ih lokalizirati, prepoznati i pokušati ih malo po malo otkla­njati, oslanjajući se na snažne ideje koje već imamo.

Pažnja je snaga svijesti

Postoje različite definicije svijesti. No, ma koliko da ih ima, nikada neće biti dovoljne da potpuno opišu bogatstvo ovog temeljnog područja u kojem na­staju sve aktivnosti naše psihe i našeg uma. Svijest je prostrana pozornica na kojoj se izražava sva raznolikost osjećaja, misli i ideja, a također i utisci koji dolaze iz našeg tijela i iz vanjskog svijeta. Tu je jezgra našeg nutarnjeg života.

Možemo reći da je svijest po­sjedovanje samog sebe, uravnoteženo središte personalnosti, sposobnost organiziranja naših spoznaja i iskustava. Ako svijesti želimo dati njenu vrijednost, potrebno ju je opremiti jednom od njenih osnovnih snaga: pažnjom. Svijest sama po sebi puna je sposobnosti, međutim, da bi ove sposobnosti postale korisne i obje­ktivne, potrebno je u svijest ući sa svjetlom pažnje.

Pažnja je snop svjetla koje unosi jasnoću i red. Pažnja nam omogućuje prepoznavanje stanja svijesti i daje im odgovarajuću vrijednost, stvarajući nutarnji red i harmoniju. Zbog toga je pažnja snaga svijesti: snaga koja rasvjetljava, snaga koja unosi red, njeno središte i sinteza. Ona ističe ono temeljno, a po strani ostavlja ono sporedno. Učvršćuje ideje, daje trajnost osjećajima i pomaže da prepoznamo prijatelja i neprijatelja duše i tijela.

JaneOstavimo li po strani spontanu ili nesvjesnu pažnju koja se i mimo naše volje budi u neočekivanim situacijama ili koja reagira na ono što nam se sviđa, postoji i druga vrsta autentičnije pažnje: voljna pažnja. Ona se pokreće kada vlastitom voljom nastojimo osvi­jeliti našu svijest i proširiti njene gra­nice. Voljna pažnja je poput velikog snopa svjetlosti koji osvjetljava tamne kuteve svijesti, unosi red i jasnoću u njen sadržaj, i koja nam omogućuje da bolje upoznamo sebe same, da bismo bolje upoznali univerzum.

Pažnja je posebna briga za sve: za ljude, predmete i vrijednosti koje su nam povjerena, za ono što govorimo, za ono što činimo. To je sposobnost inteligentnog izbora, usmjerena na ona nutarnja i vanjska iskustva koja su najprikladnija za naš rast. Pažnja je izraz uljudnosti, poštovanja. Samo onaj tko kroz život prolazi s dobro otvorenim očima duše zna stupiti u vezu sa svim živim bićima. Zna pokazati ovu zdravu uljudnost koja nije plod hladnog formalizma, već prirodna reakcija bića na prisutnost drugih bića.

Pažnja je jedan oblik produžavanja života. Što smo pažljiviji, što djelujemo s više ispravnosti, to se više život produžava u istom vremenskom okviru, jer svaki trenutak dobiva posebnu dimenziju.

Autor: Delia Steinberg Guzmán
Predsjednica Međunarodne organizacije Nova Akropola