Philippus Aureolus Theophrastus Bombastus von Hohenheim rođen je u Švicarskoj u Einsiedelnu 1493. godine, a umro je 1541. godine u Salzburgu. Ovaj suvremenik Michelangela, Kopernika, Leonarda, Rafaela, Luthera i Dürera najslavnije je ime renesansne medicine. Uzburkao je duhove svoga vremena odbacivši stare medicinske autoritete, od Teofrasta do Avicene, a okrenuo se neposrednom istraživanju.

Carl Gustav Jung, veliki psiholog XX. stoljeća, za njega je rekao:

Paracelsus je bio olujni vjetar koji sve ono što se ikako može pomaknuti s mjesta, iščupa i zakovitla. Kao provala vulkana pokretao je i razarao, ali i oplođivao i oživljavao.

Bio je nizak rastom, debeljuškast, pogrbljen i proćelav. U svojoj jednostavnoj odjeći ostavljao je dojam skitnice, a ne velikog liječnika. Zbog svog britkog jezika koji nikoga nije štedio, stekao je mnoge neprijatelje. Zato su ga, premda je liječio gotovo neizlječive bolesti i pokrenuo pravu revoluciju u medicini, proglašavali šarlatanom i zabranjivali mu tiskanje knjiga.

I on sam o sebi piše:

Znam, ja nisam čovjek koji ljudima govori ono što se njima sviđa i nisam navikao davati ponizne odgovore na ohola pitanja… Ja sam grub čovjek, rođen u surovoj zemlji, odrastao u borovim šumama i moguće je da sam dobio u nasljedstvo njihove iglice.

FerraraSa šesnaest godina započeo je studij medicine u Baselu, da bi 1515. godine u Ferrari stekao doktorsku titulu. U potrazi za znanjem krenuo je na duga putovanja:

Ti koji ostaju kod kuće, moguće je da žive mirnije i bogatije od onih koji putuju, ali ja ne želim ni spokojstva ni bogatstva… Ja sam lutao u istraživanju svoje vještine, često izlažući svoj život pogibelji.

Proputovao je kroz mnoge zemlje i gradove: Francusku, Španjolsku, Englesku, Nizozemsku, Dansku, Švedsku, Rusiju, Grčku, Hrvatsku, Siciliju, Rodos, Kretu…

Put ga je odveo do Carigrada i Aleksandrije, pa čak i do daleke Indije – sve u potrazi za medicinskim znanjem.

Isticao je da liječnik prvenstveno mora učiti iz otvorene knjige prirode, a ne iz prastarih knjižurina. Mora biti spreman učiti od svih onih koji nešto znaju o liječenju:

Na visokim školama liječnik ne uči i ne saznaje sve ono što bi trebao znati i umjeti, već bi s vremena na vrijeme morao pohoditi škole kod starih baba, cigana, coprnjaka, skitnica kao i svakojake seoske čeljadi i sli­čnih priprostih ljudi i od njih učiti, jer ti ljudi imaju više znanja o takvim stvarima od svih visokih škola.

Kada se nakon osam godina putovanja vratio u Basel, ponudili su mu mjesto gradskog fizikusa (liječnika) i položaj profesora na Sveučilištu. No, nije bio zadovoljan načinom na koji su tada podučavali studente na sveučilištima. Predavanja su bila suhoparna jer su se zasnivala na proučavanju učenja starih medicinskih autoriteta, bez ikakvih neposrednih istraživanja. Rekao je: Ja se služim dokazima iskustva i vlastitom procjenom, a ne pozivam se na autoritete.

Paracelsus biljeSva predavanja, osim onih uvodnih, držao je na njemačkom jeziku. Svoje je studente vodio u prirodu da upoznaju ljekovito bilje i razne tvari. Vodio ih je k bolesnicima da se neposredno upoznaju sa simptomima bolesti i načinima liječenja.

Svoj bunt protiv zastarjelih metoda izrazio je 5. lipnja 1527. tako što je na vrata Sveučilišta u Baselu prikucao plakat na kojem je između ostalog pisalo:

Medicinu treba očistiti od najtežih zabluda… Mnogi liječnici štete bolesnicima zbog svog slabog znanja. (…) Ne čine titula i rječitost liječnika, već dobro poznavanje prirode i njenih tajni. Suditi smijete tek onda kada čujete Theophrastusa. Živite dobro i uspješno prihvatite pokušaj obnove umjetnosti liječenja!

Kada je 1527. godine na Ivanjskom krijesu javno spalio Avicenin Canon medicinae, to temeljno djelo srednjovjekovnog liječništva, morao je napustiti Basel i otada pa sve do smrti počinje njegov lutalački život.

Stupovi medicine

Paracelsus medicinu postavlja na četiri temeljna stupa:

Medicina počiva na četiri stupa: filozofiji, astronomiji, alkemiji i etici…

Filozofija, astronomija i alkemija su kameni temeljci vještine i znanja svakog liječnika i ako ne gradi na toj trajnoj osnovi, njegov će rad odnijeti vjetar… Nikada se liječnik ne smije svesti samo na jedan od nabrojena tri stupa. Ne postoje tri vještine, nego samo jedna.

Filozofija

Filozofija je poznavanje biti stvari:

Što je priroda drugo nego filozofija koja je dobila obličje? Što je filozofija drugo nego nevidljiva priroda?

Makrokozmos [Svemir, Veliki svijet] i čovjek [Mikrokozmos, Mali svijet] nedjeljivi su.

Tajne Velikog i Malog svijeta razlikuju se samo po obliku svog očitovanja, a ipak su jedna stvar i jedno biće.

Astronomija

Astronomija (odnosno, za nas danas, astrologija) poznavanje je odnosa čovjeka i univerzuma:

Svaki planet i svaka zvijezda posjeduju određene magnetske elemente koji odgovaraju istim magnetskim elementima u ustroju čovjeka.

Svaka stvar ima svoje vrijeme, i ono što nam u jednom trenutku koristi, u drugom može biti štetno. Postoji vrijeme za kišu i vrijeme za sunce i cvjetanje ruža, i nije dovoljno da liječnik zna što se zbiva danas, već on mora znati i što će se dogoditi sutra.

Alkemija

Alkemija je umijeće transformacije. Sve što postoji evoluira, kreće se prema svom cilju, prema svome ­savršenstvu:

Priroda ne donosi ništa što bi bilo savršeno samo po sebi.

Umijeće alkemije sastoji se u odvajanju beskorisnog od korisnog i dovođenju do stanja najveće savršenosti.

Ja odajem priznanje umijeću alkemije jer ono otkriva tajne lijeka i pomaže pri svim bolestima nad kojima očajavamo.

[Alkemija] je odvajanje čistog od nečistog. Jer, nije Božja namjera da nam lijekovi budu već unaprijed skuhani, pripremljeni i posoljeni, nego da ih mi sami spravljamo…

Ti stavovi nisu bili samo puka teorija. Paracelsus je bio najveći liječnik renesanse. Pripisuju mu se gotovo čudesna izlječenja. To mu priznaju čak i njegovi neprijatelji.

Alkemijski proces odnosi se i na čovjeka:

Alkemija je proces pročišćavanja pomoću vatre.

Moramo u sebi sagorjeti sve niže elemente tako da ostanu samo oni istinski lijepi i božanski.

Etika

Prva tri stupa čine temelj liječničkog umijeća, ali ono što liječnika mora odlikovati je moralnost, njegove vrline, a za Paracelsusa ljubav prema bolesniku treba biti prva liječnikova vrlina.

Bolesnik treba zaokupljati misli svog liječnika danju i noću, biti mu uvijek pred očima i on mora sve svoje misli i nastojanja usmjeriti prema bolesnikovu ozdravljenju i tome se potpuno predati…

Svako liječenje mora doći iz snage srca. Samo je ta snaga kadra otjerati sve bolesti.

U skladu je s tim i njegova svojevrsna liječnička zakletva:

Zavjetujem se: usavršavat ću svoje liječništvo i neću od njega odustati tako dugo dok mi to Bog bude dao i protivit ću se svim lažnim ljekarijama i naucima. Nadalje, ljubit ću bolesne, svakoga više nego svoje vlastito tijelo…

Zbog svog beskompromisnog karaktera vodio je život siromašnog lutalice, a mogao je, s obzirom na svoje liječničko umijeće, steći golemo bogatstvo. Liječio je kraljeve, kneževe i siromahe ne tražeći ništa zauzvrat. Za njega niti jedan napor nije bio prevelik i niti jedan put nije bio predug kada je nekome trebao pomoći.

Postoji li išta na Zemlji čime bi se bližnjemu iskazala veća ljubav od one kada čovjek iz ljubavi proučava djelotvornost lijeka ne bi li prepoznao i odagnao teške bolove, bolesti i smrt koje prijete njegovu bližnjemu?

Autor: Ivan Tomašević