Izgleda da ni jedno drugo ime u povijesti baleta nije okruženo tolikim pričama kao što je ime Ane Pavlove. Rođena je 12. veljače 1881. u Sankt Peterburgu. Njezina ljubav prema baletu probudila se u osmoj godini kada ju je majka odvela na predstavu Uspavana ljepotica u Marijinskom teatru. Bila je neobično nježne građe, pa je zbog toga nisu primili u baletnu školu kada se prvi put s devet godina pojavila na audiciji. Tijekom 1890-ih naglasak je bio na tehničkoj vještini balerina, što je zahtijevalo da imaju snažna, mišićava tijela. Pavlova je, naprotiv, bila vitka, lagana i izgledala je krhko. Kasnije će upravo to postati njezin adut jer je bilo gotovo nevjerojatno koliko snage ima u tom krhkom tijelu.

Ana PavlovaKada je navršila deset godina, počela je učiti balet pri Carskoj baletnoj školi u Sankt Peterburgu. Škola je bila pod pokroviteljstvom ruskog cara Aleksandra III. (1845. – 1894.) i svojim je učenicama nudila doživotnu zaštitu, ali je zauzvrat od njih tražila potpunu posvećenost baletu. Članicom Marijinskog teatra, najpoznatije operne i baletne kuće u Sankt Peterburgu, postaje s osamnaest godina, a nekoliko godina poslije (1906. godine) i primabalerina.

Zahvaljujući nadarenosti i napornom vježbanju postala je najslavnija balerina svog vremena. Prva je upotrebljavala komad tvrde kože u baletankama da bi olakšala ples na vrhovima prstiju, što je poslije postala praksa u baletu. Podučavali su je vrhunski učitelji poput Mariusa Petipe, Christiana Johanssona, Pavela Gerdta i Enrica Cecchettija. Upravo je ona svijetu predstavila ruski balet kao glavna sudionica trupe Ballets Russes Sergeja Pavloviča Djagileva u Parizu. Unatoč vanjskim angažmanima ostala je primabalerina Marijinskog teatra jer je htjela sačuvati svoju neovisnost i vjernost klasičnom baletu. S tadašnjim velikim baletanom Mikhailom Mordkinom nastupila je 1910. godine u Metropolitan operi u New Yorku. Većina američke publike dotad nije vidjela klasičan balet, a kritičari nisu znali kako opisati ono što su vidjeli na sceni, ali svi su bili očarani izvedbom.

Vlastitu trupu osnovala je 1913. godine i s njom je godinama putovala Europom, Azijom, Amerikom i Australijom, a tada je to doista bila avantura i težak pothvat. Publika pred kojom je plesala najčešće nije ni znala što je balet. Plesala je u velikim gradovima i u malim mjestima, budeći u djeci ljubav prema baletu. U tom je razdoblju upoznala mnoge narodne plesove, a najviše su je zadivili plesovi Japana i Indije. Znala je uspješno uskladiti elemente baleta i lokalnih plesova iz cijelog svijeta, doprinoseći tako oživljavanju zaboravljenih plesnih formi.

Anna PavlovaNije se izdvajala toliko virtuoznom tehnikom koliko gracioznošću i profinjenošću te darom stvaranja uvijek novih likova i figura. Govorila je da talent dolazi od Boga, ali da jedino ustrajnim radom prerasta u genijalnost. Njezin umjetnički genij bio je spoj plesa, glazbe i glume. Kada je pročitala pjesmu Umirući labud Lorda Tennysona, toliko se oduševila njome da je zamolila koreografa Mikhaila Fokina da za nju osmisli baletni solo. Tako je nastao balet Umirući labud koji je postao njezin zaštitni znak. Pavlova ga je plesala predano i poetično i njime zadivila cijeli svijet. U tom kratkom baletu prikazani su posljednji trenuci labudova života, a prvi je put izveden 1905., iste godine kada je i osmišljen. U intervjuu koji je dao Dance Magazinu, koreograf Mikhail Fokin opisuje nastajanje te baletne točke koja je, prema njegovim riječima, stvorena uglavnom improvizacijom.

Ja sam plesao ispred, a onda iza. Nakon toga smo zamijenili mjesta i ja sam ispravljao njezine (Ane Pavlove, op. a.) ruke i položaj tijela. Prije tog baleta bio sam optuživan da potičem ples bosih stopala i da odbijam ples na špicama i zato je Smrt labuda bio moj odgovor. Taj balet postao je simbol nečeg novog – zbog kombinacije tehnike i ekspresivnosti. On je dokaz da ples može zadovoljiti oči, ali i da može prodrijeti u dušu – objasnio je Fokin.

Francuski kritičar André Levinson posljednju scenu baleta opisao je ovim riječima: Ruke prekrižene, balerina se na prstima sneno i polagano kreće pozornicom. Čini se da njezine ruke teže horizontu – ali napetost polako popušta i ona tone. Rukama maše slabo, kao da je boli. Tada drhteći, nepravilnim koracima prilazi rubu pozornice, nogu poput žica harfe. I tada – umire.

Anna PavlovaSnimljen je čak i kratki film 1925. godine u kojem Ana Pavlova pleše.

Poznati je baletni kritičar Vadim Gajevski u intervjuu u Glasu Rusije rekao: Ona je posjedovala veliki glumački talent. Ne čisto glumački, već baletno-glumački. Mogla je biti snimljena u svim nijemim filmovima iz toga vremena. To spajanje muzikalnosti s genijalnim dramskim darom činilo ju je jedinstvenom. Labud koji umire čista je glazba u vidljivom utjelovljenju! Ljudi su plakali kada su gledali ludilo njezine Giselle. Ona je bila velika dramska balerina!

Još za života postala je idol i legenda. Njezine nastupe pratio je trijumfalan uspjeh. Tijekom dvadeset i dvije godine brojnih turneja imala je devet tisuća izvedbi.

Izvan pozornice njezin je život bio lišen bilo kakve dramatičnosti i skandala. Nije imala djecu, ali je 1920. godine osnovala prihvatilište za rusku siročad u Parizu. Kada nije plesala, boravila je na svom posjedu “Ivy House” u Londonu okružena labudovima.

Umrla je s četrdeset i devet godina, 23. siječnja 1931. godine na oproštajnoj turneji u Haagu. Posljednja predstava u kojoj je trebala sudjelovati održana je, ali je reflektor obasjavao prazno mjesto na pozornici gdje je trebala plesati… Njezine posljednje riječi bile su: “Pripremite mi labuđi kostim…”

Autor: Marica Borović