Ljepota ispred mene,
Iza mene,
Ispod mene,
Svud oko mene.
U ljepoti govorim.

Annie Kahn, Navajo

Oduvijek su postojali ljudi koji su ukazivali na ljepotu, smisao i važnost kulture kojoj su pripadali. Takav je bio Hosteen Klah, umjetnik i iscjelitelj koji je, između ostalog, zaslužan da su se neka znanja, učenja, obredi, simboli i svečanosti sjevernoameričkih Indijanaca ipak sačuvali, bez obzira na promjene tijekom vremena.

Hosteen je bio Navajo Indijanac, vrač, slikar u pijesku i tkalac tapiserija koji je svijetu otkrio magičnu ljepotu navaške obredne umjetnosti prožete duhom drevnih vremena.

hosteen-klah-fotoRođen je 1867. godine na Medvjeđoj planini, u blizini Fort Wingatea u Novom Meksiku. Prvi dio njegova imena, Hosteen, obilježje je poštovanja, poput “gospodin”, dok je Klah u prijevodu s navaškog jezika značilo “Ljevoruki”. Njegov pradjed Narbona bio je ratni poglavica kada su Navajo Indijanci bili na vrhuncu slave, što govori o njegovom plemenitom podrijetlu.

Vrlo rano otkrilo se da je nadleeh, odnosno da posjeduje i ženske i muške karakteristike, što je u njihovoj tradiciji imalo osobito značenje jer se, prema mitologiji, smatralo da takve osobe imaju izvanredne sposobnosti.

U tradiciji Navajo Indijanaca djelatnosti su bile podijeljene po ženskim i muškim ulogama. Vračevi i voditelji ceremonija bili su muškarci, dok su žene tkale i izrađivale tepihe, odjeću i tapiserije.

Poduku je dobio unutar obitelji i plemena. Majka i sestra poučile su ga tkalačkom umijeću, u čemu se s vremenom pokazao izvanrednim. Već kao mladi tkalac izabran je da sudjeluje na Svjetskoj kolumbijskoj izložbi u Chicagu 1893. godine.

Osim tkanja, Klah je još kao dječak pokazivao živo zanimanje za ceremonije. Nakon ozljede pri padu s konja, njegov ujak, iscjelitelj, izveo je za oporavak Pjesmu Vjetra. Izvedba je trajala pet dana, nakon čega je održana i ceremonija Vatre. Opčinjen tradicionalnim načinom liječenja i obredima, poželio je i sam naučiti više o njima.

Ujak ga je počeo poučavati majstorstvu pjevanja napjeva i izradi svetih crteža u pijesku, što je bilo dio obuke za hataalii, vrača ili iscjelitelja. Pamćenje te prijenos znanja i iskustva s učitelja na učenika bilo je ključno za održanje što izvornijeg izraza i potpunijeg razumijevanja ceremonija. To je zahtijevalo veliku ozbiljnost, odgovornost i posvećenost tom drevnom zvanju. O povezanosti učenja, rada i utjecaja na zajednicu, koje je prožimalo tradicionalni način života Indijanaca, John Collier u knjizi Indijanci obiju Amerika kaže: Oni su imali i imaju sposobnost za život koju je naš suvremeni svijet izgubio – kao pogled na svijet i pogled na sebe, kao tradiciju i instituciju, kao praktičnu filozofiju koja dominira njihovim društvima i kao umjetnost najvišu među svim umjetnostima.

Njegova obuka za vrača trajala je pune dvadeset i četiri godine, sve do 1917. godine kada je koristeći napjeve i simbole samostalno izveo devetodnevnu ceremoniju Puta Noći. Time je postao priznat kao službeni vrač.

Ceremonija Puta Noći

Obred je obično trajao devet dana i smatrao se izuzetno moćnim, svetim te zahtjevnim za izvođenje. Na početku obreda vrač i osoba u ulozi Hasteyaltia, vrhovnog boga, uvode plesače putem označenim žrtvenim darovima u hrani. Plesači s različitim maskama predstavljaju ostala božanstva, kojih je u toj ceremoniji znalo biti do dvadeset i četiri. Nakon toga pridružio bi im se oboljeli nudeći iz košare svoje darove bogovima. Vrač bi tada počeo pjevati obrednu pjesmu ponavljajući određeni izraz četiri puta. U isto su vrijeme četiri plesača i Hasteyalti plesali pomičući se laganim ritmičkim pokretima, dajući blagoslov pri kraju svake molitve. Ples i pjesma djelovali su hipnotički i umirujuće na slušatelje.

ceremonija-puta-nociVelika se važnost pridavala i slikama u pijesku, a za tu ceremoniju upotrebljavalo se dvanaest motiva. Unutar jednog obreda odabiralo ih se najviše šest, i to četiri velike i dvije manje, a u izboru je sudjelovao oboljeli sa svojom obitelji. Određene slike pratile bi posebno određene pjesme, molitve, ples i ostale obredne postupke. Oboljeli je na njima sjedio ili spavao i tako se povezivao sa snagama sadržanim u simboličkim prikazima. Vrač bi mu kasnije nanosio pijesak iscrtan simbolima i crtežima na bolne dijelove tijela kako bi se pospješilo izlječenje.

Posebno se isticao u poznavanju ceremonijalnih pjesama. Bilo je uobičajeno naučiti dvije do tri jer su bile veličine poema od više stotina stihova. Savladao ih je najmanje osam, među kojima su bile: Put Pozdrava, Put Noći, Put Vjetra

vracSmatrali su ga glavnim vračem svog vremena, ali i onim koji je prvi objedinio umijeće slikanja u pijesku i tkanja tapiserija. U izradi tapiserija cijenila se vještina i autentičnost kojima je svaki tkalac davao vlastiti doprinos razvoju tog umijeća. Podukom su se prenosili motivi i tehnike koji su bili dio tradicije, ali je svakome ostavljena mogućnost da u rad unese dio svoje imaginacije.

Hosteen je u tom smislu označio prekretnicu u izradi navaških tapiserija. Kao iscjelitelj bio je svjestan svetosti izrade obrednih slika u pijesku. Postupno ih je počeo koristiti kao motive u izradi tapiserija, što je bilo neuobičajeno za njihov svjetonazor. Slike u pijesku bile su ključan element ceremonija iscjeljenja. Indijanski izraz za njih bio je iikaah, “mjesto gdje bogovi dolaze i odlaze”. Crtež se izrađivao na podu unutar hogana, tradicionalne navaške nastambe u kojoj su se izvodile ceremonije, predstavljajući središnje mjesto obreda ili privremeni žrtvenik na kojem se odvijao susret božanskih snaga (Svetih ljudi) i sudionika svetog događanja. Po završetku ceremonije, crteži su se obavezno uklanjali raspršujući ostatke pijeska izvan hogana. Smatralo se da crteže mogu bez opasnosti upotrebljavati samo određene osobe, a s obzirom na to da su imali značenje svetog, nisu se koristili u profane svrhe. Zbog toga je naišao na negodovanje kada ih je počeo tkati kao motive na svojim tapiserijama.

klahov-sagBio je to njegov pokušaj očuvanja tradicije i drevnih učenja, jer da nije više bilo puno onih koji su bili voljni posvetiti se dugoj obuci, pamćenju napjeva i raznovrsnih motiva te njihovom odgovornom i predanom izvođenju. Jedini njegov učenik, Beaal Begay, preminuo je iznenada 1931. godine, ostavivši Klaha bez nasljednika.

Prije nego što je počeo utiskivati svete simbole u tapiserije, tražio je savjet i odobrenje svoje obitelji. U svoj rad postupno je uključio i dvije nećakinje.

Njegovim prvim poznatim radom smatra se veliki svečani prekrivač s motivom vrtloga – svastike iz pjesme Puta Noći koji je izradio 1916. godine. S vremenom je u radu sve više koristio detalje ceremonijalnog života Navajo Indijanaca i slika u pijesku.

Sa svojim nećakinjama izradio je sedamdesetak istkanih slika – simboličnih prikaza u pijesku koje su bile dio pet pjesama. Najveći broj radova, njih četrdeset i devet, prikazuje motive pjesama vezanih uz ceremoniju Puta Noći, devet ih je iz Puta Pozdrava, deset iz Puta Izbacivanja te po jedan iz Puta Planine i Puta Orla.

klahov-radNa njegov rad, kao i na očuvanje navaške tradicije, utjecala je Frances Johnson Newcombe. Upoznali su se 1912. godine kada je došla sa svojim suprugom, trgovcem, i počela podučavati u lokalnoj školi. Sudjelujući u ceremoniji Puta Noći na koju ju je Hosteen pozvao zainteresirala se za pješčane crteže snažne simbolike. Njihovo poznanstvo nadahnulo ju je da napiše knjigu u kojoj kroz život tog intrigantnog Indijanca i njegove obitelji govori o dvjesto značajnih godina navaške povijesti.

Tijekom života razvio je još jedno blisko prijateljstvo koje se pokazalo značajnim za njegov pokušaj očuvanja navaške tradicije. U suradnji s Mary Cabot Wheelwright te uz njezinu novčanu pomoć, osnovan je Muzej navaške ceremonijalne umjetnosti (Museum of Navajo Ceremonial Art), prvotno nazvan Navaška kuća molitve i Kuća navaške religije. Kasnije je preimenovan u Wheelwright muzej, a taj naziv nosi i danas. Smješten je u Santa Feu, u Novom Meksiku, i sadrži Klahove najznačajnije radove. U njemu je dokumentiran dio povijesti da bi buduće generacije stekle uvid u jedan zaboravljeni svijet čiji izvori živo vibriraju u izloženim djelima.

umjetnik-i-tapiserijaPosljednje njegovo tkanje, s prikazom neba iz Puta izbacivanja, nije dovršeno za njegova života. Dovršile su ga njegove nećakinje.

Umro je u veljači 1937. godine. Radovi koje je ostavio iza sebe govore nam o drevnoj tradiciji koja je posjedovala duboka znanja o onom nevidljivom i nama danas nedokučivom, za koje je istraživač Joseph Epes Brown rekao: Svijet prirode bio je njihov hram i unutar tog svetišta oni su izražavali veliko poštovanje prema svakom obliku života, ulozi i snazi. Takav sveti odnos, koji se razvijao putem obreda i ceremonija, Hosteen Klah nastojao je oteti zaboravu utkavši ga u tapiserije.

Autor: Anastazija Pulja