Smrt, kao drugo lice života, u našem je društvu začaranom kultom mladosti i tjelesne ljepote postala tabu. Uzrok je tome poistovjećivanje čovjeka s njegovim smrtnim tijelom te zanemarivanje dubljeg promišljanja života, a posljedica toga je izmicanje smisla života.

Stari su mudraci govorili da se čovjek ne ostvaruje samo u jednom kratkom rasponu koji počinje rođenjem i završava smrću tijela, kao i to da žanjemo ono što smo posijali u prošlosti, pa su veliku važnost polagali ispravnom življenju sadašnjosti. Posebno su isticali pročišćenje misli i osjećaja da bi se oslobodili od svega što nas priječi da se posvetimo ostvarenju zadaće koju nam je namijenila Priroda.

Car filozof Marko Aurelije pita se i odgovara: Čemu onda treba težiti? Jedino ovome: ispravnoj misli, nesebičnom djelu, riječi bez laži, naravi koja svaki događaj pozdravlja kao nešto unaprijed određeno i očekivano, kao nešto što je proizašlo iz jednog izvora.

Promatrajući zbivanja u prirodi jasno uočavamo kako dan i noć, svjetlo i tama, ciklusi rasta i mirovanja slijede jedno drugo i jedno nezaustavljivo proizlazi iz drugoga u neprekidnoj promjeni. Homer pjeva: Kakvo je lišće u šumi, i ljudsko pleme je takvo: jedno lišće vjetar po zemlji rastura, drugo rađa brsnata šuma kad proljetno osvane doba. Tako i ljudi… Marko Aurelije kaže da je sve što se događa tako prirodno kao ruža u proljeće i kao plod u jesen.

Prirodno je umrijeti, kao što je i biti rođen. Ti su prijelomni trenuci dio našeg života. Tajna rađanja i umiranja i s tim povezana pitanja odakle dolazimo i kamo idemo ne gube na aktualnosti, jer smrt je neiz­bježna. No, sve tradicije, u svom izvornom obliku, govore da smrt nije svršetak. Ono što je Buddha učio u Indiji, Pitagora je učio u Grčkoj i Italiji: iako tijelo propada smrću, čovjekova je bit besmrtna. Život je jedinstven, vječan i neraskidiv, ima svoju vidljivu i nevidljivu stranu: život i smrt. Ljudsko biće akumulira iskustva u vidljivim i u nevidljivim etapama postojanja. Iskustva usvojena na dugom putu evolucije vode razotkrivanju naše istinske prirode i ostvarenju sudbine, a to je za nas još uvijek misterij.

reinkarnacija
EKOLOGIJA

Reinkarnacija – zakon prirode?

Tradicionalna učenja prenose nam da reinkarnacija ne postoji za tijelo, ali postoji za dušu. Prema spoznajama biologije, ljudsko je tijelo podređeno biološkim zakonima nasljeđivanja, ali njegova besmrtna duša nije njima određena jer nije materijalnog podrijetla, što se podudara s tradicijom koja govori o dvojnoj evoluciji čovjeka.

FILOZOFIJA

Stara Indija – Učenje o reinkarnaciji

Prema indijskoj tradiciji, univerzum živi tijekom svojih velikih ciklusa aktivnosti i neaktivnosti, tijekom svojih “dana” i “noći”. Sve je podvrgnuto zakonu ciklusa, pa tako i čovjek koji svoje cikluse aktivnosti i neaktivnosti naziva “život” i “smrt”. Bezbrojnim ciklusima života i smrti on prolazi putem usavršavanja sve dok se ne ostvari kao čovjek.

KNJIŽEVNOST

Shakespeare – raj i pakao u nama

William Shakespeare najsjajnija je zvijezda elizabetinskog kazališta čija djela danas čine okosnicu kazališnih repertoara širom svijeta. Njegova djela istodobno otkrivaju dušu genija koja se uzdigla do visina i zaronila u dubine ljudskog iskustva rasvjetljavajući psihički svijet čovjeka. Shakespeareove likove ne vidimo kao loše ili dobre, već kao ljudska bića sposobna za najuzvišenija, ali i najstrašnija djela, kao i svi mi. Tako nas potiče da shvatimo da trebamo slušati vlastitu savjest, da raj i pakao nisu nešto izvan nas, već da su posljedica naših vlastitih životnih odabira.

Ruke
PSIHOLOGIJA

Katarza

Katarza dolazi od grčke riječi katharsis, što znači pročišćenje. U tradiciji katarza predstavlja proces “nevidljivog”, nutarnjeg pročišćenja. Bila je nužna priprema za obrede u proročištima i u inicijatskim središtima. Odbacivanjem svega dotrajalog, beskorisnog i prolaznog postaje se boljim, sličnijim onom božanskom. O potrebi i važnosti katarze govori i činjenica da je u različitim formama možemo pronaći u svim kulturama i civilizacijama.

Hipnos i Tanatos odvode Sarpedona
SIMBOLIZAM

Tanatos – bog smrti

Tanatos, božanstvo smrti u grčkoj mitologiji, povezan je s trima božicama sudbine, od kojih jedna započinje presti nit života, druga prede nit i čuva život, dok treća kida nit i određuje smrt. U kasnijim razdobljima grčke kulture Tanatosova se uloga pripisivala Hermesu psihopompu, vodiču duša u podzemni svijet. Drevni su Grci Tanatosa povezali s njegovim bratom Hipnosom, bogom sna: dok san predstavlja odmor nakon svakodnevne aktivnosti, s ciljem regeneracije i pripreme za novi dan, smrt je imala istovjetnu ulogu na kraju životnog ciklusa.

TRAGOM PROŠLOSTI

Hipnos iz Risna

Crnogorski gradić Risan, nekad ilirsko središte i jedna od rimskih postaja, danas je bogato antičko nalazište. Najzanimljiviji nalazi su fragment mramorne ženske glave koja je pripadala karijatidi prirodne veličine te ostaci rimske urbane vile popločane mozaicima, od kojih se izdvaja jedinstven prikaz grčkog boga sna Hipnosa. Bog sna svake noći dolazi na svijet i svemu živom donosi san šumom svojih krila. San i spavanje, kao protuteža aktivnostima tijekom budnog stanja, ujedno su i most prema tajanstvenom svijetu u kojem suptilniji aspekti čovjeka prolaze iskustva na nevidljivim planovima postojanja.

ZANIMLJIVOSTI

Munje jezera Maracaibo

Venezuelansko jezero Maracaibo uvršteno je u Guinnessovu knjigu rekorda kao mjesto s najvećim brojem udara munje. Taj spektakularan fenomen odvija se tijekom cijele noći, gotovo tristo dana u godini, pa su ga stari moreplovci koristili kao svjetionik. Može se pripisati topografiji okolnog područja: s triju strana okružen je andskim planinskim masivom, dok se na sjeveru otvara u Karipsko more, pa se nad jezerom sudaraju topli morski i hladni planinski vjetrovi formirajući olujne oblake i munje.


Ni kap vode se ne gubi,
samo se mijenja,
pa kako se može izgubiti
sve čovjekovo.

Meša Selimović