Možda je moguće da izgubimo strah od smrti, ali je još važnije izgubiti strah od života.

Jorge Angel Livraga

Često se u životu nađemo u situacijama kada ne vidimo izlaz, kada nas obuzme strah i srce klone. U tim trenucima slabosti možda i nesvjesno odustajemo od borbe sa životnim okolnostima, biramo lakši put, dopuštamo da nas nosi rijeka života… Svima nam je tada potrebna hrabrost da nastavimo dalje. Tijekom ljudske povijesti gotovo da ne postoji vrlina o kojoj je napisano i ispjevano više stihova, a u novije vrijeme i snimljeno filmova. U ime hrabrosti ratovalo se i voljelo, stvaralo i rušilo…

HRABROST-govorZa razliku od hrabrosti koju tražimo, strah je naš svakodnevni pratitelj, posebno kada se trebamo suočiti s izazovima života. Zato nam valja potražiti hrabrost, ali onu istinsku, onu kojom se pobjeđuje samoga sebe i svoje strahove.

Danas vrlina kao što je istinska hrabrost ne nalazi svoje mjesto među našim prioritetima. Naprotiv, njezino mjesto zauzimaju razni vješto prezentirani surogati u obliku iskazivanja moći, agresivnosti i srdžbe, kritiziranja drugih, raznih adrenalinskih uzbuđenja i slično. No, kada se pojave životne okolnosti koje od nas traže da te “vrijednosti” zaista pokažu svoju snagu, one na kraju otkriju slabost karaktera vješto prikrivenu glumljenom hrabrošću i lažnom sigurnošću. Tada se nađemo sami, na vjetrometini života, bolno svjesni da je hrabrost za koju smo mislili da je posjedujemo, ishlapjela, a njezino su mjesto zauzeli nesigurnost i strah od promjena koje donosi život. Takvi su trenuci upravo prilika da osluhnemo sebe iznutra jer tada možemo čuti onaj jedva čujni glas hrabrosti koji smo potisnuli bojeći se da budemo drugačiji, više svoji, autentičniji.

No čuti nutarnji glas koji poziva na hrabrost je jedno, ali poslušati ga i dopustiti mu da zauzme vodeću ulogu u našim izborima i vrijednostima nije baš jednostavno jer od nas traži da promijenimo sliku o sebi koju smo godinama gradili. Tada se nerijetko dogodi da nam se cilj učini dalek, pomislimo da će biti još vremena i prilika te se vratimo starom i poznatom sebi kada se oluja stiša.

Uloga filozofije

Gdje potražiti savjet kako živjeti hrabro?

“Svakog trenutka iskrsava bezbroj situacija koje vape za savjetom, a taj savjet moramo potražiti od filozofije…”, kaže rimski stoik Seneka i nastavlja: “Ona (filozofija) oblikuje i izgrađuje ličnost, dovodi život u red, upravlja ponašanjem, pokazuje nam što trebamo, a što ne trebamo učiniti, stoji za kormilom i održava smjer dok se ljuljamo na nemirnom moru.”

Tijekom raznih epoha i kultura pojavljuje se koncept hrabrosti vezan za najrazličitije okolnosti života. S obzirom na to da kao civilizacija baštinimo antičke tekovine, uzet ćemo za primjer ono što je Platon naučavao o duši i hrabrosti.

Platon dušu dijeli na tri dijela: umni ili racionalni, srčani ili iracionalni i požudni ili nagonski. Svakom dijelu duše pripisuje jednu vrstu karaktera: požudnom pohlepni, srčanom hrabri, a racionalnom razboriti. Ti dijelovi duše u čovjeku nisu usklađeni i nemaju potrebu za jedinstvom, već nastoje zadovoljiti svaki svoje potrebe tako da čovjek u sebi živi podijeljeno, težeći vezati se za onaj dio duše za koji smatra da će mu donijeti sigurnost i ugodu, pa često “razmišlja” iracionalnim ili “odlučuje” požudnim dijelom. Ovakvo stanje nejedinstva u čovjeku uzrok je životnih lutanja i nedaća koje mu se događaju, pa se tako nejedinstven u sebi udaljuje od sebe.

HRABROST-cvijeceMožemo se pitati kakve to veze ima s hrabrošću.

Platon objašnjava da je u duši potrebno uspostaviti određeni red; svaki dio duše treba izvršavati svoju zadaću te s ostalima biti u skladu, ravnoteži. Takvo zdravo stanje duše za Platona omogućuju vrline koje predstavljaju znanje jer se mogu naučiti i razvijati ako se primjenjuju. Požudnom dijelu pridodaje umjerenost da bi čovjek bio umjeren u svojim instinktima, strastima i željama. Umnom ili racionalnom dijelu pridodaje razboritost kojom stječemo uporišne točke i shvaćamo život kao učenje, kao nešto puno dublje i vrjednije od pukog življenja stalno istih senzualnih poticaja i obrazaca. Između umnog i požudnog dijela duše nalazi se srčani dio. Njemu kao vrlinu Platon pridodaje hrabrost.

Zašto hrabrost veže za srčani dio?

A zar je hrabar onaj koji nije srčan? (…) Sigurno si opazio da je srčanost neodoljiva i nepobjediva, da je s njome svaka duša neustrašiva i nepridobiva?

Srčani dio ima sposobnost prikloniti se jednom od ostalih dvaju dijelova duše: umnom ili požudnom. To znači da ako postoji izrazita sklonost naših osjećaja požudnom i nerazumnom dijelu, tada su naše misli i djela upravo takvi – vođeni strastima tijela i našim neznanjem. No, ako se priklanjamo našem razumnom dijelu, tada je naše djelovanje karakteristično za humano biće.

Dakle, tu leži ključna mogućnost za čovjeka, a to je mogućnost izbora koja uvjetuje naše postupke i gradi naš odnos prema životu.

Svakoga pojedinca zovemo hrabrim kad njegova volja, i uz bol i uz ugodu, točno vrši ono što naloži razum, bilo to strašno ili ne bilo. (…) Znači da je svatko čuva i ne gubi ni u žalostima ni u radostima, ni u požudi ni u strahu.

HRABROST-MongoliPlaton u Državi kaže: “Takvu, dakle, snagu i potpuno čuvanje pravoga zakonitoga mnijenja o onome što je strašno, i o onome što nije strašno, ja zovem i postavljam za hrabrost.” U tom kontekstu, hrabar čovjek je onaj koji u sebi posjeduje znanje o stvarima kojih se treba bojati, a kojih ne, i po tome ravna svoj život. Hrabrost se ne sastoji u izlaganju riziku bez straha, nego u odlučnosti da se ne poklekne pred nedaćama i opasnostima, da se ostane čvrstim radi pravedna cilja.

Te tri vrline – umjerenost, hrabrost i razboritost – vode čovjeka prema njemu samome, postupno mu omogućujući da vrati izgubljenu ravnotežu. Čovjek tada misli, osjeća i djeluje kao jedinstveno biće. Za takvog se čovjeka može reći da je pravedan jer je pravedan prema sebi, a tada i prema drugima. Bez reda koji razboritost unosi u naše izbore, hrabrost bi se pretvorila u nepromišljenost i nagonila bi čovjeka da se hvata u koštac s opasnostima koje su izvan njegovih snaga ili bi se pretvorila u zadovoljenje vlastite taštine.

Također, ako hrabrost u trenucima straha i panike nije vođena pravednim, mudrim i staloženim umom, čovjek postaje kolebljiv i povodljiv. Iako mu se tada može učiniti da djeluje hrabro, njegovo je djelovanje ipak posljedica nekontroliranih strasti i afekata koji izviru iz požudnog dijela duše, a čovjek tada umjesto da postane gospodar situacije, postaje rob okolnosti.

S druge strane, ako u nama prevlada hladno, racionalno mišljenje, nismo hrabri jer se ne bojimo, već smo možda samo ravnodušni. Onaj tko ne poznaje strah niti ga je ikada osjetio, ne može prepoznati hrabrost ili sposobnost nadvladavanja straha.

O toj hrabrosti govori nam Platon: hrabar čovjek nije bojažljiva kukavica, ali nije ni ludo smion. On je hrabar zbog toga što u njemu vlada razum, teži mudrosti, umjeren je u željama i pravedan u djelu.

HRABROST-DonQuijoteSvaki dan imamo priliku za hrabrost jer svaki novi dan nosi novu neizvjesnost, zahtijeva od nas konstantan položaj izbora i suočavanje s izazovima života koje nam donosi sudbina u vidu poteškoća, onda kada se najmanje nadamo i na što nemamo izravan utjecaj. Hoćemo li tada životne prepreke i probleme hrabro dočekati i transformirati ih u usvojeno znanje koje ćemo u budućnosti moći primijeniti kao korisno iskustvo ili ćemo ih doživljavati kao nesretnu i tešku sudbinu, naš je izbor. Stoička filozofska doktrina donosi nam možda najkonkretniji savjet kada kaže da se čovjeku ne događa ništa što ne prelazi njegovu snagu. Čovjeka kojemu se događaju stalne prepreke, prema stoicima, izabrala je sudbina da bi mu dala priliku da pokaže svoj hrabar i čvrst karakter. Kako Seneka kaže: “Vatra oblikuje zlato, a nevolja hrabra čovjeka.” Hrabar čovjek je pribran i staložen i onda kada je najteže.

I na kraju, u trenucima kada dvojimo hoćemo li učiniti hrabar iskorak, prizovimo odlučnost i prepoznat ćemo kako vrlina hrabrosti postaje polako dio nas pomažući nam u krčenju puteva života, budeći u nama hrabrog čovjeka koji odvažno kroči ususret svojoj sudbini.

Autor: Patrik Milošević