Mnogo toga
Dođe i ode
A ipak bude vjerno svijetu…

Emily Dickinson

Čudesna je moć inspiracije! Pokreće najuzvišenija stanja, budi nemoguće snove, otvara nove horizonte, stvara najljepša djela, čini boljim sve što dotakne…

Znamo da se ne može lako pronaći, iako smo stalno okruženi njezinim čarobnim zovom. Znamo i da se ne može lako sačuvati, niti prenijeti u ovaj vidljivi svijet. Čini se da samo dođe i ode, poput daha vjetra što prostruji preko zaboravljenih struna, a ipak vjerno i strpljivo čeka u nekom skrivenom kutku nas…

Nije jednostavno definirati ovo istovremeno toliko suptilno i toliko snažno stanje koje govori svojim uzvišenim jezikom daleko od rutine i običnih ljudskih preokupacija. Ali, možemo je prepoznati po tragovima koje ostavlja u djelima koja zahvaljujući njoj nastavljaju živjeti vlastitim životom, budeći u nama čitave svjetove, razotkrivajući nam djeliće jedne velike tajne. U rječnicima nalazimo da se radi o iznenadnom poticaju za duhovnim stvaralaštvom, o posebnom psihičkom stanju pojačane jasnoće opažanja koje može dovesti do, primjerice, umjetničkog stvaranja i znanstvenih otkrića. Latinski korijen riječi inspiratio vodi nas do pojmova duh, duša, život, udahnuti, nadahnuti i upućuje na proces oživljavanja, pokretanja nečega.

Inspiracija je moć svojstvena svakom čovjeku i vezana je uz sva humana nastojanja, ne samo umjetnička ili znanstvena uz koja se najčešće povezuje, nego i filozofska, religijska, socijalna, uz sve one ljude koji su svojim životom bili dobar primjer i nadahnuće. Iako nije samo privilegija odabranih “miljenika” sudbine, važno je prepoznati njezinu snagu u djelima onih koji su svoj život posvetili nesebičnom cilju i donijeli, svatko na svom polju, svjetlo istine i nade. Nadahnuti time možemo promijeniti smjer gledanja i izaći iz vrtloga vlastitih sjenki te se pokrenuti na stvaranje naših malih istinskih djela. Ono najvažnije što se pri tome događa, buđenje je autentičnog nutarnjeg bića ili, kako nam na to ukazuje Goethe, kroz svoje djelo mi se na neki način ponovno rađamo; dajući život nečemu, mi postajemo zaista živi.

Svoja sam djela napisao kao mjesečar. Pjesme su rodile mene, a ne ja njih.

Johann Wolfgang von Goethe

Inspiracija u tradicijama

Stari grčki umjetnici i mudraci zazivali su božansko nadahnuće muza tražeći njihovu zaštitu i pomoć, neprekidno se podsjećajući na uzore i vodiče u svojim nastojanjima. Tako je u njihovoj tradicionalnoj predodžbi inspiracija vezana uz devet muza, devet božica sklada i zaštitnica svih čovjekovih umijeća. One pjevaju i plešu privučene svjetlom, ljepotom i nebeskom harmonijom Apolonova sunčeva sjaja. Muze bude nadahnuće u svima onima koji su ih spremni čuti i pokrenuti se višim, svetim dahom i ispravnim viđenjem, kako nam to opisuje orfička himna Muzama:

Rafael - ParnasU svima onima u čijim grudima treperi
vaš topli i sveti dah
ostvaruju se zamisli najviše volje.
Čista vrela vrline za smrtnike,
koje oblikujete do savršenstva mladi duh,
koje hranite dušu i dajete joj moć rasuđivanja,
ispravno viđenje koje putem istine vodi.

Mnogi istinski stvaratelji ističu da njihova djela nisu samo njihova te da su prožeta božanskim zanosom koji ih čitavo vrijeme vodi, unatoč svim neizbježnim naporima i preprekama.

U svom djelu O herojskim zanosima Giordano Bruno govori o sveprisutnoj božanskoj svjetlosti kao izvoru i žaru inspiracije, koja se nudi uvijek, zove i lupa na vrata naših osjetila i drugih spoznajnih moći shvaćanja…, no ona zbog raznih prilika i zapreka često ostaje vani isključena i zadržana. U nama samima mora postojati volja za tim susretom i potreba za stvaralačkim zanosom i stoga se Bruno obraća muzama moleći ih za pomoć i utjehu: Muze koje nadahnjujete dubokim naukom, s kojima razgovaram oživljavajući duh, vrelo koje me činiš čistim i sjajnim, promijenite moju smrt u život, čemprese u lovore, i moje pakle u nebesa. Inspiracija muza može u nama pokrenuti duboke transformacije, pročišćavajući nas i oslobađajući naš najviši dio kako bi sam zasjao božanskom svjetlošću. Prema njemu, boravište muza, gora Parnas, uzvišena je naklonost našeg srca, a muze su ljepote znane misli u kojima oživljava zanos. Zanosi nisu zaborav, nego sjećanje… ljubavi i žudnje za lijepim i dobrim, s pomoću kojeg se nastoji postati savršenim, preobrazivši se i sve više mu nalikujući…, tumači nam platoničkim jezikom Bruno i dodaje: Herojski zanesen čovjek uzdiže se nakon što je obuhvatio vrstu božanske ljepote i dobrote, na krilima intelekta i volje prema božanstvu, napuštajući niže…

Sličan proces opisuje i Plotin u svojim Eneadama govoreći o dugom putu preobrazbe ljudske duše koja se mora očistiti od onog nižeg, zlog, što je vuče dolje, da bi se vinula prema Jednom, Dobru iz kojeg je potekla. Spajanje duše s Jednim događa se u ekstazi, zanosu, pri čemu smo, kako kaže Plotin, izvan svega ostalog, a unutar sebe samog. Tada vidimo zadivljujuće veliku ljepotu, i najčvršće vjerujemo da posjedujemo bolju sudbinu. Konačna ekstaza daleki je kraj stepeništa našeg evolucijskog puta koji strpljivo prelazimo živeći vrline, vođeni ushitom plemenitih težnji i svjesnim nastojanjem da pripadamo višem svijetu.

Inspiracija znači za mene ono misteriozno stanje u kojem se čitav svijet sjedinjuje u veliku harmoniju, kad u meni odzvanja svaki osjećaj, svaka misao, kad sve prirodne sile postaju mojim instrumentima i kad mi čitavo tijelo drhti.

Ludwig van Beethoven

O, imat’ krila – moj je davni san, / O, letjet’ za ljepotom toga žara, doziva nas Goethe, a Krklec nam poput prijatelja savjetuje da poslušamo glas svog srca, odlučno izađemo u noć i prepustimo se krilima srebrnog plašta inspiracije koji će pred nas pasti dalekom cestom, kud nas srce vodi… Kada se upali trajni plamen zanosa, u najdubljim temeljima našeg bića pokreće se posebna vrlina entuzijazma, božanskog žara kojim možemo inspirirati druge i dodati svoj akord veličanstvenoj harmoniji svijeta.

Autor: Nataša Žaja