Svi volimo čistoću, čist prostor u kojem se nalazimo ili grad u kojem živimo. Volimo biti čisti, svježi i okruženi svime što je čisto.

Znamo da čistoću treba redovito održavati jer se sve u ovom materijalnom svijetu neprestano prlja – tek što smo pobrisali prašinu, već se nakuplja nova i proces treba krenuti ispočetka. Tako iz dana u dan čistimo, peremo i sebe i sve oko sebe. Ta svježina i ljepota inspiracija su nam koja olakšava sav trud koji neprestano ulažemo.

No, osim vidljivog, materijalnog plana, što je s ostalima koje ne vidimo, s našim osjećajima i mislima? Budući da živimo i djelujemo i na tim suptilnijim planovima našeg bića, onda je logično da i tu trebamo redovito čistiti jer se i tu nakuplja prašina i prljavština koju trebamo redovito uklanjati.

Ali, tu ne pomaže ni metla, ni voda, na tom su planu čišćenje i obnova suptilniji. Tako, na primjer, kada osjećamo bol ili tugu, plačem možemo “olakšati dušu”, kao da smo se riješili nečega što nas je iznutra pritiskalo. Slušanje lijepe muzike ili čitanje inspirativne knjige može također biti neka vrsta pročišćenja. Iako će sigurno pozitivno djelovati i sva ona čišćenja i uređivanja na vidljivom, materijalnom planu, na višim razinama potrebne su suptilnije metode čišćenja i obnove.

Proces tog “nevidljivog”, nutarnjeg pročišćenja u tradiciji se nazivao katarzom. O njezinoj potrebi i važnosti govori i činjenica da je u različitim formama možemo pronaći u svim kulturama i civilizacijama.

Pojam katarze dolazi od grčkog katharsis (κάθαρσις) i znači pročišćenje ili čišćenje, a katharos znači čist.

Drevni su Grci pridavali veliku pažnju zdravlju duše i tijela. U grčkoj kulturi katarzička čišćenja povezuju se uz umjetnost, prije svega uz grčku tragediju i muziku. Katarza je također bila nužna priprema za obrede u proročištima, kao što su to bili Delfi. U inicijatskim središtima, poput Eleuzine, pristup misterijima bio je nemoguć bez prethodnog procesa pročišćenja.

Katarzu je prvi definirao Aristotel u svom djelu Poetika u kojem opisuje mogućnost katarze, pročišćenja u gledateljima koji u kazalištu prate tragediju. Gledatelji sudjeluju u sudbini likova na pozornici i proživljavaju s njima različite životne situacije, prolazeći pri tome vlastito duboko nutarnje iskustvo. U svom shvaćanju tragičnoga Aristotel kaže da tragedija, pobuđujući doživljaje ganuća i straha, oslobađa potisnute emocije, donosi olakšanje i potiče hrabrost.

Grčko kazalište

Aristotel spominje katarzu i u svojoj Politici u kojoj raspravlja o dobrim stranama učenja glazbe ili bavljenja glazbom: Glazbu treba proučavati zbog mnogobrojnih prednosti, a ne samo jedne. Treba je učiti radi obrazovanja, radi pročišćenja (katarze), radi pravilnog korištenja slobodnog vremena i za opuštanje i odmor nakon napora.

Pitagorejci su strogo pazili na čistoću. Odjeća koju su nosili bila je bijela, lanena i čista. Muziku su smatrali iznimno važnom za čišćenje psihe i održavanje zdravlja. Imali su pjesme za razna stanja – neke su bile djelotvorne protiv tuge, druge protiv razdražljivosti ili ljutnje. Kad su odlazili na spavanje, pomoću odgovarajućih pjesama i melodija čistili bi um od dnevne zbrke i šumova, osiguravajući si tako miran san.

Za Platona katarza je predstavljala oslobađanje duše od tjelesnih sklonosti i strasti razvijanjem duhovnog života. Prema njegovim riječima: Nauke služe da očiste i ožive neka oruđa u duši čovjeka koja su druga zanimanja otupila i učinila slijepima, pa njega [duhovni život] očuvati vrjednije je no imati tisuću očiju, jer se samo tako može uvidjeti istina.

Pročišćenje je za Plotina prakticiranje vrlina, to je i razboritost i hrabrost, a i sama mudrost. S aspekta duše, kaže Plotin, to je odbacivanje svih nečistoća da bi preostalo samo ono dobro. Kada se pročisti, duša postaje ljepša, postaje slična onom božanskom. Ona se tako oslobađa, odvaja od svega što nije njezina istinska priroda, od svega prolaznog i, kako kaže Plotin, svega besmislenog. Ono što duši u tome pomaže su razum i mišljenje koji se okreću od onoga dolje i usmjeravaju prema onome gore, prema Bogu.

Hipokrat je katarzu smatrao prvenstveno tjelesnim očišćenjem, odnosno istjerivanjem iz tijela tvari koje uzrokuju bolest. U opisima Hipokratovih medicinskih postupaka pronađeno je mnogo poveznica terapeutskih katarza i ritualnih katarza s umjetnošću, što upućuje na to da se umjetnost upotrebljavala u svrhu pročišćenja.

Drevni su Rimljani, među svima ostalima, imali i svečanosti posvećene kolektivnom pročišćenju koje su nazivali lustracije. Najčešće su se odvijale u veljači, odnosno u februaru, jer je bog Februus (februar) bio povezan upravo uz pročišćenje, odnosno lustraciju. One koje je trebalo pročistiti škropilo se vodom s lovorovim ili maslinovim grančicama, a za to su upotrebljavali i posebnu škropilicu (aspergillum). Pročišćavalo se i dimom za koji se vjerovalo da također ima moć pročišćenja.

Rimljani su obrede lustracija često održavali, pa su tako lustrirali i polja nakon žetve za bolji urod, stada da ih zaštite od bolesti, vojsku prije odlaska u rat… Obredi lustracija održavani su i nad cijelim rimskim narodom, a provodili su ih rimski cenzori. Prvi lustrum obavljen je 566. g. pr. Kr. u doba kralja Servija Tulija.

Katarza je u psihologiji složen proces kojim se potisnute ideje dovode u svijest da bi se ponovnim proživljavanjem smanjile tenzije izazvane potisnutim emocijama. Postoje dvije ključne komponente katarze – emocionalni aspekt (snažan emocionalni doživljaj) i spoznajni aspekt (uvid, nova realizacija kojom nesvjesno postaje svjesno).

Pogledamo li malo oko sebe, vidjet ćemo da se sve neprestano obnavlja i čisti. Radi se o važnom i nužnom procesu koji je dio života Prirode.

Čišćenje i pročišćenje nužni su da bi se rješavali raznih tereta i da bi odbacujući ono staro i beskorisno, pročišćeni i olakšani, mogli započeti novo, naše male i velike nove cikluse. To zahtijeva napor, ali to je način da nastavimo živjeti bolje, ljepše i radosnije.

Autor: Snježana Tomašević