Erich Fromm

Erich Fromm

“Ljubav je jedini zadovoljavajući odgovor na problem ljudske egzistencije.”

Filozof, humanist, psihoanalitičar i socijalni psiholog, Erich Pinchas Fromm rodio se 23. ožujka 1900. u Frankfurtu na Majni, a bio je jedan od vodećih umova svog vremena. Potječe iz iznimno religiozne obitelji ortodoksnih Židova, a u kasni­joj se dobi deklarira kao “ateistički mistik”. Nije imao sretno djetinjstvo – uz oca ćudljive naravi i majku sklonu depresijama, mladenaštvo su mu obilježili samoubojstvo prijateljice i strašna histerija Prvog svjetskog rata (koja ga je potakla da istraži iracionalnost masovnog ponašanja). Doktorirao je sociologiju na Sveučilištu u Heidelbergu pod mentorstvom Alfreda Webera, Karla Jaspersa i Heinricha Rickerta, a na njega je utjecala i znamenita Frankfurtska škola kritičke teorije, kao i novokantovac Hermann Cohen. Kao psihoterapeut kreće u vlastitu kliničku praksu na Institutu za socijalna istraživanja u Frankfurtu. Dolaskom nacista odlazi u Ženevu, potom u Ameriku gdje pomaže u osni­vanju Washingtonske škole psihijatrije i Instituta William Alanson White. U New Yorku upoznaje druge mislioce iz Europe koji su utočište pronašli u Americi, kao i Karen Horney, koja je imala velik privatni i ideološki utjecaj na njega. Aktivan je bio i na američkoj političkoj sceni. Pred kraj karijere odla­zi u Mexico City gdje predaje i piše djela o sponama između ekonomske klase i tipova personalnosti. Umro je u Švicarskoj 1980. godine.

Erich Fromm autor je brojnih knjiga i članaka, a svoje razumije­vanje ljudske prirode je predano, kritički i otvoreno prezentirao uvijek jasnim i jednostavnim jezikom, istovremeno izražavajući srž njene teorijske definicije i praktične manifestacije. Pisao je o ljubavi, slobodi, religiji, ekonomskim i političkim sustavima, destrukciji, socijalizmu, pa i zen-budizmu. Na Frommove religijske studije utjecali su njegov djed i dva pradjeda koji su bili rabini, a praujak mu je bio talmudski učenjak. Talmud je pak studirao kod rabina Nehemije Nobela, poznatog talmudista i psihoanalitičara, te rabina Salmana Barucha Rabinkowa, učenika židovskog misticizma i simpatizera socijalizma.

Karen Horney, kontroverzna feministica, aktivistica i predvodnica kruga koji se suprotstavio Freudu, naročito na polju ženske psihologije, uvelike je utjecala na Fromma

Karen Horney, kontroverzna feministica, aktivistica i predvodnica kruga koji se suprotstavio Freudu, naročito na polju ženske psihologije, uvelike je utjecala na Fromma

O slobodi

Pečat Frommovim psihološkim teorijama dali su Sigmund Freud i Karl Marx. Prvi je ljudski karakter smje­stio u čistu biološku sferu, dajući naglasak na podsvjesno, biološke porive, psihološku represiju, itd., dok je drugi ljude vidio određenima društvom i ekonomskim sustavom. Spoju ova dva naizgled suprotstavljena viđenja Fromm dodaje slobodu i transcendentnost. Na taj je način oslobodio čovjeka ograničenja koja su mu pripisali Freud i Marx. Biološka i socioekonomska određenost može se prevladati, smatrao je Fromm.

Revolucije – od demokratskih (američka i francuska), preko indu­strijskih do socijalističkih (ruska i kineska) – oslobodile su čovjeka okova podložnosti i dovele ga u položaj da se sam brine o sebi. Stoljetna ideja indi­vidualnosti, nezavisnosti, slobode i odgovornosti je ostvarena, ali s njom je došla i druga krajnost – otuđenost, izolacija i strah.

Sloboda je postala i dar i teret, pa čovjek pronalazi načine kako pobjeći od nje. Fromm vjeruje da je sloboda aspekt ljudske prirode koji ili prigrlimo ili od njega bježimo. Priklanjanje slobodi volje je zdravo, dok je bijeg od nje korijen psiholoških konflikata. Navodi tri načina bijega od slobode: automatizirani konformizam, autoritarnost i destruktivnost.

Automatizirani konformizam ili modus “socijalnog kameleona” mijenja individualno “ja” u ono koje se percipira kao društveno poželjno. Teret odabira i odgovornosti projicira se sa sebe na društvo. Autoritarnost je pak dopuštanje da netko ima kontrolu nad pojedincem, tj. prebacivanje slobode izbora na nekog drugog (pasivni stav), ili postajanje autoritetom nad drugima (aktivni stav). Ona vodi u dva ekstrema – mazohizam i sadizam. Konačno, destruktivnost (terorizam, vandalizam, zločini, ponižavanja, ovisnosti, brutalnosti, samoubojstva…) je svaki proces koji teži eliminirati druge ili svijet u cijelosti u cilju bijega od slobode.

Sigmund Freud, kojeg je Fromm kritizirao zbog ograničene definicije ljudske svijesti, proturječja između teorija te kao patrijarhalnog ženomrsca.

Sigmund Freud, kojeg je Fromm kritizirao zbog ograničene definicije ljudske svijesti, proturječja između teorija te kao patrijarhalnog ženomrsca.

Prava priroda ljudskog društva i čovjekove osobnosti je sloboda, kako psihološka tako i politička, koje bi se trebale nadopunjavati. Frommovo djelo Bijeg od slobode smatra se jednim od ključnih radova političke psihologije.

“Ima samo jedno moguće rje­šenje za vezu individualiziranog čovjeka sa svijetom: njegova aktivna solidarnost sa svim ljudima i njegova spontana aktivnost, ljubav i rad koji ga ponovno ujedinjuju sa svijetom, ne preko primarnih veza nego kao slobodnog i nezavisnog individualca.”

O obitelji

Fromm uočava da velik utjecaj na slobodu ima i obitelj u kojoj netko odrasta. On govori o dvije vrste obitelji: simbiotskoj i sustegnutoj.

Simbioza je veza u kojoj dvije strane ne mogu živjeti jedna bez druge. U tradicionalnim obite­ljima neki su članovi praktički ugušeni (bilo roditelji, bilo djeca) i zbog toga ne mogu ra­zviti svoju osobnost do kraja. Sustegnuta obitelj naročito je naglašena pojavom buržoazije. Karakteriziraju je hla­dnoća i formalnost, primoravanje na uspjeh, puritanstvo, perfekcionizam. U suste­gnute spada i moderna obitelj gdje se roditelji izjednačavaju s djecom i ne žele biti autoriteti. Zdrava obitelj je, prema Frommu, ona u kojoj roditelji preuzimaju odgovornost da poduče svoju djecu racionalnosti u atmosferi punoj ljubavi. Na taj način djeca se uče shvaćanju slobode i preuzimanju odgovornosti za sebe i svijet.

Fromm je, osim političkih suglasnosti, rješenje svojih dvojbi o masovnom ponašanju pronašao u ranim radovima Karla Marxa

Fromm je, osim političkih suglasnosti, rješenje svojih dvojbi o masovnom ponašanju pronašao u ranim radovima Karla Marxa

O društvenim orijentacijama

Ako su srodnici čovjekova mikro­obitelj, onda je društvo njegova ma­kroobitelj. Ekonomski i kulturni korijeni osobno­sti pojedinca leže u socijalnom ne­svjesnom koje se gotovo neprimjetno formira u čovjeku i koje je de facto usađeno već rođenjem. Fromm ovdje navodi socijalni status, obrazovanje, vokaciju, religijsku i filozofsku pozadinu te ekonomski sustav kroz koji se socijalno nesvje­sno najbolje odražava. U knjizi Čovjek za sebe autor govori o “orijentaciji karaktera”, opisujući načine na koje individua izgrađuje svoj opći karakter i razvija dva specifična odnosa prema svijetu: traženje te usva­janje stvari (asimilacija) i reagiranje na ljude (socijalizacija). Ova dva fa­ktora formiraju četiri tipa malignih orijentacija – receptivnu, eksploatatorsku, zgrtalačku i trgovačku, te jedan tip pozitivne orijentacije – produ­ktivnu. Prve četiri djeluju prema materijalističkom modusu “imati”, a produktivna prema humanističkom modusu “biti”. “Imati” i “biti” dva su načina egzistencije koja se bore za duh čovječanstva, mišljenja je Fromm.

O religiji

Svako društvo prati i pripadajuća religija. Fromm religije dijeli na autoritativne i humanističke, a one se razlikuju po odnosu prema čovjeku te po utjecaju na razvoj i napredak čovječanstva. Autoritativne religije osiromašuju čovjeka koji svoje vrline projicira na božanstvo ili političkog vođu (zbog čega se uspoređuju s ideologijama). “Viša sila” od sljedbenika traži poslušnost, pokornost, poštovanje i obožavanje, jer ista ima vlast nad njegovom su­dbinom i apsolutnu moć. Čovjek autoritativne religije je bespomoćan osim ako zadobije milost ili pomoć božanstva. Humanističke se pak orijentiraju na nutarnji život i snage svakog pojedinca te ga usmjeravaju na put vlastite mudrosti.

“Ljubav nije primarno odnos prema određenoj osobi; to je stav. Orijentacija bića prema svijetu kao cjelini, a ne prema jednom objektu ljubavi’’ kaže Fromm.

“Ljubav nije primarno odnos prema određenoj osobi; to je stav. Orijentacija bića prema svijetu kao cjelini, a ne prema jednom objektu ljubavi’’ kaže Fromm.

Mit o Adamu i Evi

Jedan od značajnijih, ali i kontroverznijih doprinosa koji karakterizira Fromma je njegovo tumačenje biblijske priče o Adamu i Evi, a koje odstupa od tradicionalnog tumačenja da su Adam i Eva počinili grijeh jedući plodove s Drva spoznaje dobra i zla. Fromm priču o Adamu i Evi tumači alegorijski kao prvi ljudski čin. U raju vlada mir, nema rada, ali nema ni izbora, ni slobode, ni vlastitog mišljenja. Kad Adam krši Božju zapovijed, on krši nalog autoriteta i oslobađa se prinude. Za njega je to prvi čin slobode. No, taj čin je i narušavanje prvobitnog sklada između čovjeka i prirode. Čovjek se odvojio od prirode, učinio je prvi korak prema očovječenju time što je postao pojedinac. Postao je lju­dsko biće, svjesno sebe, svoje smrtnosti i bespomoćnosti pred silama prirode i društva. Novostečena sloboda se pokazuje kao prokletstvo: čovjek je slobodan od ropstva u raju, ali nije slobodan za upravljanje samim sobom, jer “sloboda od” nije istovjetna s pozitivnom slobodom, sa “slobodom za”.

O ljubavi

Prema Frommu, svijest o razjedinje­nosti ljudske egzistencije izvor je srama i osjećaja krivnje, a nadilaženje ove egzistencijalne dihotomije nalazi se u razvoju specifično ljudske snage ljubavi i razuma. Prema Frommu, ljubav i razum neraskidivo su povezani. Za njega je ljubav interperso­nalno kreativno umijeće, a ne emocija. Zajedno s Maxom Schelerom i Martinom Buberom predstavljao je školu koja je tvrdila da ljubav nije “slijepa” već je u velikoj mjeri određena voljom, a oslanja se na ljudsku potrebu prevladavanja egzistencijalne samoće. Stoga je ljubav razlikovao od Freudovih libidinalnih formulacija, prototipa psihoza, narcističkih neuroza, itd. Fromm promatra iskustvo “zaljubljiva­nja” kao dokaz nečije ne­sposobnosti da razumije pravu prirodu ljubavi, za koju pak smatra da posjeduje zajedničke ele­mente brige, odgovornosti, poštovanja i znanja.

Navodi pet vrsta ljubavi – bratsku ljubav, majčinsku ljubav, ljubav prema sebi, ljubav prema Bogu i erotsku ljubav. Danas umjesto njih najčešće nalazimo izobličene negativne forme navedenih ljubavi, odnosno ljude tretirane kao robu, posesivnost, sebičnost, idolatriju i nedostatak nježnosti. Fromm navodi i vrstu pseudoljubavi koju naziva “ego­izmom udvoje” ili bijegom od samoće.

’Najveća čovjekova zadaća u životu je roditi samoga sebe’, mišljenja je Fromm

’Najveća čovjekova zadaća u životu je roditi samoga sebe’, mišljenja je Fromm

O ljudskim potrebama

Vođen idejama ljubavi i slobode, Fromm identificira pet osnovnih lju­dskih potreba koje odgovaraju na vječno pitanje smisla života pojedinca:

  1. potreba za odnosima – veze s ljudima, briga, poštovanje, ljubav u najširem smislu, nadilaženje izolacije i odvojenosti bez negiranja unikatnosti;
  2. kreativnost – želja za stvara­njem, transcendiranjem, nadilaženje prolaznog, kreativnost koja je izraz ljubavi;
  3. korjenitost – potreba za pripadanjem, otkrivanje bratstva i sestrinstva s cijelim čovječanstvom;
  4. osjećaj identiteta – individualnost, a ne konformizam, vidjeti sebe kao unikatnu osobu, a ujedno i kao dio socijalne grupe;
  5. okvir orijentacije – potreba da razumijemo svijet, društvo, kulturu i religiju te svoje mjesto, racionalni ­okvir i svrhu.

Credo

Svoju knjigu S onu stranu okova iluzije Fromm završava poglavljem koje nosi naslov Credo (Vjerujem). U nizu odlomaka koji počinju rječju “Vjerujem”, iznosi svoja najdublja uvjerenja.

Vjerujem da spoznaja istine nije u prvom redu stvar inteligencije nego stvar karaktera. Najvažniji ele­ment je hrabrost da se kaže ne, da se ne poslušaju zapovijedi sile i javnog mišljenja; da se prestane spavati i postane lju­dskim; da se probudi i izgubi osjećaj bespomoćnosti i jalo­vo­sti. …

Vjerujem da nitko ne može “spasiti” svog bližnjeg čineći izbor umjesto njega. Sve što jedan čovjek može napra­viti za drugoga jest pokazati mu ­alternative istinski i s puno ljubavi, ali bez sentimentalnosti ili iluzije. …

Vjerujem u slobodu, u čovjekovo pravo da bude svoj vlastiti, da se postavi i bori protiv onih koji ga pokušavaju spriječiti da bude on sam. No sloboda je više od nepostojanja nasilnog ugnjetavanja. Ona je više nego “sloboda od”. Ona je “sloboda za” – sloboda za postajanje neovi­snim; sloboda ne za imati mnogo već za biti mnogo…

Autor: Ana Jerković