U današnjem svijetu mnogi čeznu za promjenom. Ljudi žele vidjeti promjene, žele svijet koji će znati nositi se s gorućim problemima, koji će ih ne samo uočiti, nego i ponuditi valjana rješenja te ih napokon – riješiti.

Začas možemo nabrojiti glavna pitanja s kojima je svijet kao cjelina danas suočen, pa čak i ona s kojima će se možda uskoro morati suočiti. Međutim, možda još teži problemi leže skriveni, a oni su mogući korijen iz kojeg izvire sve ovo što je već očito. Neki od tih korijena su, na primjer, neznanje i materijalizam.

ceznja-za-promjenom-unMeđunarodne organizacije, poput Ujedinjenih naroda, s raznim posebnim odborima ponekad ne uspijevaju postići dogovor oko nužnog neposrednog djelovanja. Pitanja poput krize vode, globalnog zatopljenja, sve veće količine razornog oružja te siromaštva, da spomenemo samo neke, još su uvijek bez rješenja. Uništavamo svijet vlastitim rukama, dok oni koji se nalaze u položaju da nešto učine, često samo cinično niječu postojanje tih problema.

Naravno da mnogi pojedinci i organizacije predano rade na rješavanju tih problema, ali se ti napori često pokazuju nedostatnima za njihovo iskorjenjivanje jer su isti problemi i dalje prisutni, a ponekad postaju čak i ozbiljniji.

Ne treba očajavati, a jednako ni gubiti nadu i vjeru u ljudsku sposobnost rasta i nadvladavanja izazova. Kao što grčki mit slikovito govori, nada ostaje zauvijek zarobljena u Pandorinoj kutiji, uvijek čovjeku nadohvat ruke. Ali nada sama po sebi ne može iskupiti svijet ako čovjek ostane nedjelatan i nevoljan promijeniti se.

Možda pokušaj da se svijet promijeni stvaranjem novih struktura, novih međunarodnih organizacija koje bi se složile i ispravno djelovale, nije dostatan. Nesumnjivo je potreban, ali je li dovoljan? Možemo li uistinu promijeniti svijet nabolje oslanjajući se samo na potpisivanje i slijeđenje novih sporazuma, dok sâm čovjek, koji je uzrok većine svjetskih problema, ostaje nepromijenjen? Postoji li mogućnost da uistinu djelujemo zajedno kao jedan i provedemo bar one najočitije, krajnje neophodne korake? Je li u današnjem globaliziranom svijetu dovoljno primijeniti pravo rješenje samo u nekim dijelovima svijeta, dok se ostatak protivi njegovoj primjeni?

Dva prijateljaZar ćemo čekati stvarnu katastrofu takvih razmjera da bismo se pokrenuli? Ili ćemo se možda napokon ujediniti, kako to zamišljaju redatelji holivudskih filmova, tek da bismo se borili protiv nekih zlih izvanzemaljaca. Ali, takvo bi djelovanje bilo samo reakcija na veliko stradavanje, a ne djelovanje utemeljeno na inteligenciji ili sposobnosti predviđanja i usmjeravanja. Ipak, hitna potreba da se djeluje aktualna je i stvarna.

Prilično je jasno da je istinita Gandhijeva poruka da trebamo sami biti promjena koju želimo vidjeti u svijetu. Ne možemo tražiti promjenu svijeta ako sami ne postanemo to što tražimo. Umjesto da se usmjeravamo isključivo na vanjska globalna rješenja, moramo obratiti pažnju i na našu osobnu, individualnu sposobnost promjene, možda čak na nju staviti naglasak – jer kakva je korist od uspostave savršenog sustava ako čovjek koji njime upravlja ostane nepromijenjen?

Nepotrebno je napominjati da se pod “biti promjena” misli na promjenu nabolje, jer ako netko želi mijenjati svijet, a nije ekstremni fanatik, naravno da je to uvijek želja za promjenom nabolje. Zato je važno sebi jasno predstaviti što to podrazumijeva, jer promjena samo radi promjene može dovesti i do još gore situacije. Važno je pronaći smjer prema naprijed u svijetu koji nas okružuje. Treba tražiti novi i bolji svijet koji će izgraditi bolji ljudi.

Možemo li se zamisliti boljom osobom? Ali ne u smislu da posjedujemo još više onoga što već imamo, dodatne uređaje i tehnologiju, nego boljom osobom – s novim vrlinama i sposobnostima, s višom sviješću koja će biti bliža arhetipovima Pravednosti, Istine, Ljepote i Dobrote o kojima su govorili Platon i drugi veliki filozofi.

Možemo li se zamisliti s vrlinama koje tek trebamo probuditi? Imamo li povjerenja u sebe, povjerenja u zajedničku ljudsku sudbinu? Je li naše današnje stanje najbolje stanje koje možemo postići? Ne mislim na ono što možemo imati, nego na ono što možemo biti

Možemo li se zamisliti boljima? Ako možemo, onda već vidimo što trebamo postati, a to znači da smo s tim već povezani. Naš je zadatak propješačiti put koji do tamo vodi, djelovati svakodnevno vođeni onime što duboko u sebi znamo da je dobro i pozvati na to svakoga tko je voljan čuti, tko dijeli ovu čežnju za promjenom sebe i svijeta.

ceznja-za-promjenom-djevojka-s-policijomTo nije instant rješenje, ako takva uopće postoje, niti je lako… Ali je vrijedno – možda jedini ispravan smjer. Čini se kao da je sve što je vezano za čovjeka kompleksno, gotovo se ništa ne rješava lako. Ali uvijek postoji razlog za nadu jer čovjek u svojoj biti, kao što to govore stare kulture, nije samo meso i kosti koji će nestati, on je puno više od toga. Drevne kulture objašnjavaju čovjeka kao biće koje je istovremeno duhovno i materijalno, on predstavlja prijelazno stanje prema nezamislivoj uzvišenosti, most između neba i zemlje, duha i materije.

Filozofija kao način života daje dragocjen i divan doprinos, približava nas vječnim arhetipovima čovjeka i time nam omogućuje postizanje punine života. Pomaže nam da sami uvidimo da život ima svoj smjer i svrhu, da se kreće i razvija. Netko će to možda nazvati sudbina, smisao ili put, netko dharma. Filozofija nam pokazuje put koji trebamo slijediti, a to je promjena kojoj težimo. Također nam omogućuje da otkrijemo da uvijek sa sobom nosimo kutiju s nadom koja je puno važnija od svih zala koje možda također nosimo. Ona je svjetlo koje rastjeruje sjene. Na nama je da budemo nada za svijet.

Čudesna je avantura promijeniti sebe u novog i boljeg čovjeka, uzdignuti glavu prema promjeni, jer duboka promjena uvijek dolazi odozgor.

Autor: Yaron Barzilay
S engleskog prevela: Vedrana Novović