Ako li pravedna tad i zaslužna čovjeka vide
odmah ušute svi, zastanu i uši naćule.
A on upravlja duše riječima i srca miri.
Vergilije, Eneida

Demosthenes

Demosten

Strelovit razvoj informatičke tehnologije posljednjih de­setljeća ubrzano prati i razvoj komunikacijske znanosti ili komunikologije, koju susrećemo i pod nazivom “medijski studiji”. Ta nova društvena znanost proučava sadržaj, oblike i tehnike priopćavanja misli i poruka, kao i načine na koje se one primaju, tj. da li je poruka shvaćena i prihvaćena, je li polučila željeni učinak i proizvela očekivano ponašanje.

Prvi zahtjev koji komunikolozi postavljaju za ostvarivanje kvalitetne komunikacije jest učenje govora kao temelja svake komunikacije i kao najvažnijeg i najuspješnijeg načina komuniciranja među ljudima. Govor u ovoj domeni prelazi okvire sredstva sporazumijevanja i prvenstveno postaje sredstvo ostvarivanja određenih interesa. Komunikacijska je znanost, naime, tijesno vezana uz potrebe modernog masovnog komuniciranja, glasnogovorništva, pregovaranja, lobiranja, novinar­stva, reklama, radija i televizije. Ona izrasta iz pretežno materijalističkih motiva, točnije iz potrebe da se ljude uvjeri u nešto, a što proizlazi iz stalne i nezasitne potrebe za moći.

Pnyka, The Hill of the NymphsPniks, stjenoviti brežuljak udaljen kilometar i pol jugozapadno od Akropole, s kojeg se prostirao pogled na Agoru, trgovački i društveni dio grada. Od 507. g. pr.Kr. tu se sastajala atenska skup­ština, ekklesia, a kamena plat­for­ma služila je kao go­vornica. Onaj koji bi predsjedavao skupštinom svečano bi otvorio svaku raspravu pozivom: Tko želi govoriti? Ovdje su se odvijale sve velike atenske političke bitke; s ovog su mjesta govorili Periklo, Aristid, Alkibijad, ovdje je Demosten držao svoje filipike – govore protiv Filipa Makedonskog.

Iako komunikologija ima uporište u suvremenim društvenim znanostima poput psihologije, lingvistike i sociologije, korijeni ove mlade znanosti nalaze se u antičkoj retorici i filozofiji.
Retorika ili umijeće govorništva, baš kao i filozofija, izgubila je na ugledu koji je imala u prošlosti. Danas je uobičajeno pod tim pojmom podrazumijevati lijepe no besadržajne riječi; prazne riječi, praznorječje, kako se navodi u poznatom Klaićevom Rječniku stranih riječi.

Međutim, od antičke Grčke do samog kraja XIX. stoljeća, retorika je – uz gramatiku i dijalektiku – bila središnji dio zapa­dnog obrazovanja, ispunjavajući potrebu obuke javnih govornika i pisaca da s argumentima pokrenu slušateljstvo na djelovanje. U XX. stoljeću, pa tako i danas, retorika je zanemarena i općenito je reduciran značaj govorništva; čitanje unaprijed napisanih govora po­staje redovan način komunikacije u prilikama kada treba prenijeti važne poruke kako puku tako i društvenoj eliti. Tako je temeljna korisnost i uporaba retorike – njena snaga pokretanja duše čovjeka i time mogućnost uspostave dubljih veza među ljudima – barbarski odbačena.

Izvori retorike

Ne možemo pouzdano tvrditi kada se rodila re­torika, ta umjetnost lijepog i pra­vilnog govornog izražavanja, …najljepši dar koji su besmrtni bogovi mogli dati čovjeku, prema riječima Kvintilijana, velikog rimskog učitelja govorništva.

RETORIKA_Inside the Stoa of Attalus in AthensSačuvani zapisi Egipta, Sumera, pretpovijesnih civilizacija drevne Amerike, staroindijski junački epovi Ramayana i Mahabharata, itd. sadrže veličanstvene primjere dijaloga, razgovora i rasprava o različitim temama te dubokih govora velikih junaka i mudraca od kojih se i očekivala vrlina govorništva kao kruna i potvrda njihovih moralnih osobina i vrijednosti. No, retorika je u svom suvremenom obliku nastala u antičkoj Grčkoj, tako da svoja znanja o tehnici i umijeću govo­ra dugujemo starim Grcima. Govorljivost i raspravljanje bili su i njihov oblik razonode. Govor kao živa riječ u to je vrijeme imao prvenstvo, veću snagu i težinu u odnosu na pisanu riječ.

Prve sjajne primjere grčkog govorničkog umijeća nalazimo kod Homerovih junaka Ahileja, Hektora i Odiseja. S uzdizanjem demokratskih polisa govorništvo se javlja kao medij kroz koji su donošene političke i sudske odluke i kroz koji su razvijane i širene filozofske ideje. Tako se od V. st. pr. Kr. javljaju učitelji koji su putovali od grada do grada držeći poduke iz različitih područja, od filozofije i prirodnih znanosti do lingvistike, no glavni sadržaj njihova učenja bila je retorika. Ovi javni prosvjetitelji, zvani sofisti, čije je znanje išlo više u širinu nego u dubinu, bili su ti koji su popularizirali tadašnja znanja i podešavali ih potrebi osposobljavanja mladih ljude za javno-politički život i stjecanje ugleda. Najpoznatiji sofisti i od reda vrsni retori bili su Protagora, Gorgija, Hipija, Prodik, itd. Kasnije su izašli na zao glas jer su učili kako, u cilju nadmudrivanja protivnika, retoričkom okretnošću i dovitljivošću slabiji razlog učiniti jačim. Štoviše, išli su tako daleko da su tvrdili da nema razlike između istine i neistine, već da je bitna jedino vještina uvjeravanja. Zbog toga se Platon oborio na njih, jer nisu nastojali istraživati i zastupati ono što je dobro, lijepo i pravedno, već su učili kako manipulirati neukom masom i uvjeriti ih u nešto bez obzira na istinsko stanje stvari.

Sokrat

Sokrat

Sofisti su svojim radom ozbiljno uzdrmali temelje moralnosti pa protiv njih odlučno ustaju Sokrat, Platon i Aristotel. Platon piše o tome kako se njegov učitelj Sokrat izvanrednom retoričkom sposobno­šću suprotsta­vljao relativizmu i skepticizmu sofi­sta u svojoj trajnoj i herojskoj obrani istine i ljudskih vri­jednosti, zbog čega je i neprave­dno pogubljen. Sokrat, u Platonovom dijalogu Gorgija, osuđuje uporabu retorike za podilaženje i la­skanje jer smatra da je njena svrha činiti ljude boljima, a ne ugađati im. U dijalogu Fedar Platon kroz usta Sokrata kaže da go­vor treba biti poput živog bića – mora imati glavu, tijelo i udove, i da go­vornik mora biti jako dobro upućen u temu o kojoj govori, poznavati tajne prirode i ljudske svijesti. Retorika je prema Pla­tonu vođenje ljudskih duša riječima, psihagogija, pa stoga govornik mora znati prilagoditi govor vrsti i razini svijesti ljudi kojima se obraća. S obzirom na veliku moć retorike da uvjeri ljude u nešto i oblikuje javno mnijenje, Platon upozorava na opasnost zloupotrebe i manipulacije javnim mnijenjem kroz demagogiju i populizam, te se zalaže za odgoj i obrazovanje govornika, kako u temeljitom i širokom obrazovanju, tako i u praktičnim vrlinama.

Da bi retorika bila istinsko umijeće treba biti utemeljena na isti­ni, jer u protivnom nije ništa više od privida znanja i mudrosti. Govornik koji je sposoban dobro i lijepo govoriti, a govor mu ima cjelovitost i jedinstvo te je prilagođen temi i slušačima, nužno je filozof. Platon ističe da je za umijeće retorike ključno poznavanje dijalektike, tj. vještine raspravljanja, u kojoj se iznose, razlažu i procje­njuju stavovi čime se dolazi do općih pojmova koji izražavaju bit stvari. Sokrat pak dijalektiku uspoređuje s ispiranjem zlatonosnog pijeska, rezultat čega su dragocjena zlatna zrnca trajne vrijednosti.

cesare_maccari_005_ciceroneUS civil rights leader Martin Luther King,Jr. (C)Platonov učenik Aristotel ističe povezanost dijalektike koja postavlja pitanja i traži na njih odgovore, te retorike koja ta pitanja i te odgovore mora znati dobro obrazložiti pred šarolikim slušateljstvom. Retorika je za Aristotela znanje o tome kako se treba ponašati da bi se iskazala uvjerljivost u onome što životom zastupamo. On retoriku uspoređuje i s medicinom, kod koje osnovni cilj liječnika nije naprosto izliječiti bolesnika već navesti ga na ispravniji životni put, a time i na izlječenje. On sofistima također zamjera što se ne zanimaju za bit stvari već im je prioritet njihova pretpostavljena ili zamišljena na­mjera, bez obzira na istinu.

Mnoge zasade grčke kulture naišle su na izuzetno plodno tlo u Rimu, pa tako i retorika. Rimski senator i filozof Ciceron, najveći rimski govornik, uzdigao je retoriku do najvećih visina. Ujedno je ostavio primjer snage i utjecaja žive riječi u sudbonosnim trenucima povijesti Rima, razotkrivajući Katilininu urotu1. Kao izvanredan i plodan pisac ostavio nam je u naslijeđe rasprave o retorici od kojih su najpoznatije De oratore (O govorniku), Brutus (Brut), Orator (Govornik). Govornik Antonije u knjizi De oratore hvali snagu i lje­potu dobrog govora: Nikakva popijevka ne zvuči ljepše od dobro ­oblikovana govora, nikakva pje­sma nije čvršće sazdana od bogate građe riječi; nijedan nam glumac ne pruža svojim oponašanjem ­istine veće zadovoljstvo od govo­rnika svojom obranom…

Drugi veliki rimski govornik, Marko Fabije Kvintilijan (35. – 95.) o govorničkoj moći kaže sljedeće: Ona može narod, kad je omlitavio, prodrmati, a obuzdati kad je neobuzdan; svojom sposobnošću govorništvo može učiniti kraj ljudskoj pokvarenosti i spasiti moralnu čistoću i besprijekornost. Kvintilijan je dvadesetak godina djelovao u Rimu kao profesor retorike i za života je postao slavan. Autor je remek-djela Institutio oratoria (Obrazovanje govornika) u kojem promovira ideal govornika, čovjeka čvrstog moralnog kara­ktera i širokog općeg obrazovanja. U temelju obrazovanja govornika ističe važnost čitanja, slušanja, istraživanja, raspravljanja i dubokog razmišljanja o svemu što se tiče sadržaja i suštine ljudskog življenja. Govornik je nužno u položaju da kod slušatelja proizvodi određene osjećaje, a da bi bio vjerodostojan, mora te osjećaje i sam iskreno osjećati. Dragocjenim darom govo­rnika Kvintilijan smatra smisao za humor za koji kaže da se ne može naučiti jer je to stvar prirodne nadarenosti. Naglašava kako je kod uporabe humora izuzetno važna mjera te izbjegavanje opscenosti, što je opet u skladu s temeljnim idejama rimske kulture koje su sadržane u pojmu urbanitas, što podrazumijeva svjesnu težnju za samokontrolom radi općeg dobra i suživota. No, najvažnije od svega moralno je formiranje budućeg govornika koje polazi od toga da čovjek ima dušu, i to plemenitu i besmrtnu, pa je temeljna dužnost i odgovornost ljudi sačuvati taj ideal, bez obzira na sva iskušenja.

RETORIKA_obama grafitPraksa retorike

Svaki se govor sastoji od dvije osnovne komponente: logičke i estetske, odnosno sadržaja i forme, ili pobliže: od onoga “što se govori” i onoga “kako se govori”. Umijeće govora podrazumijeva temeljito znanje o predmetu govorenja. Zadatak je govornika pomiriti izvanjsku formu govora s njegovim nutarnjim, logičkim sadržajem. Suvremeni stereotip o retorici kao “praznom govoru” odražava ustva­ri odvajanje retoričke forme od sadržaja, kad prevagu nad sadržajem odnose rječitost i ljepota stila, što je bio slučaj već u antičkoj Grčkoj, a svjedoci smo iste pojave i danas.

Za pripremu govornika važno je ne zanemariti neke temeljne činjenice o komunikaciji koje su potvrđene povijesnim iskustvom, a i suvremena istraživanja ljudskog ponašanja sve više ponovno otkrivaju to tradicionalno znanje. Tako, ako želimo potaknuti ljude, nije ih dovoljno samo informirati već ih treba zainteresirati za temu, a da bi se to postiglo, prema sv. Augustinu, u nama mo­ra gorjeti ono što u drugima že­limo zapaliti. Od pukog i tendencioznog na­go­varanja uvjerljivija je iskrenost koja se izražava i govorom tijela i stavom poštovanja prema slušateljima. Ljudska je psi­ha pokretač čo­vjeka, a psihu ne pokreću stva­ri same po sebi, nego slika koju, s obzirom na vanjske i nutarnje podražaje, zamišljamo o tim stvarima. Zato uspjeh govora nije povezan s onim što smo izrekli, već s onim čime smo doprli do nutrine ljudi. Kvintilijan zato kaže da samo dobar čovjek može biti dobar govornik. Samokontrola govorniku omogućava da ostane priseban i ne izgubi iz vida što želi reći i zašto, tj. koji su ciljevi njegova govora te tko i kako ga sluša.

RETORIKA_MikrofonRetorika danas

Oživljavanje interesa za retoriku u novije vrijeme samo je posljedica metastaziranog konzumerizma, u pozadini čega su manje ili više prikrivene ili otvorene težnje stjecanja moći i materijalnog bogatstva pod svaku cijenu.

Suvremena je znanost utvrdila i masovno promovirala jednu važnu činjenicu o ponašanju, pokretanju i uvjeravanju čovjeka, tj. da to u puno većoj mjeri ovisi o osjećajima nego o umu i inteligenciji. Najcjenjeniji stručnjaci u suvremenom svijetu otuđene politike i velikih korporacija globalnog kapitalizma educirani su upravo u vještini i znanju kako promovirati čežnje i strahove te ­umjetne potrebe za beskrajnim užitkom i lagodnošću što je pak povezano s potrošnjom i posjedovanjem stvari. Jednom riječju ti ljudi znaju gdje smo svi “najtanji” i time vješto manipuliraju zadržavajući našu svijest i pažnju na banalno­stima, fascinaciji prolaznim i iluzornim.

No, istinska retorika mora imati vertikalizirajući smjer, mora imati ključ za otvaranje vrata duše… Grčki su junaci svojim govorima pokretali ljude, uz podrazumijevajuću autentičnost vlastitog primjera. Atenski vođe, Temistoklo i Periklo, svojom su govorničkom vještinom sudbonosno utjecali na svoje su­građane u dramatičnim ratnim oko­lnostima, te su postali nenadmašeni kulturno-politički obrazac i našega doba. Nešto kasnije, veliki govornici Demosten i Ciceron potvrdili su vrijednost ljudskog govora i snagu riječi braneći životom temeljne ideale slobode i pravednosti, trajnih vrijednosti koje nimalo ne gube od svoje važnosti i suvremenosti u stalnoj ljudskoj potrazi za srećom te dobrim i dostojanstvenim životom.

Retorici je najplemenitiji izraz dao ipak Sokrat. Živom riječju on je budio duše iz sna, razotkrivao privi­dno znanje i samoobmane i poticao na trezveno, kritičko razmišljanje, samopreispitivanje i samoupoznavanje. On svojim govorima nije na­stojao zadiviti i opsjeniti. Njegova je retorika bila sredstvo za obnovu uzdrmane moralnosti u staroj Ateni, sredstvo poticanja na traženje odgovora na temeljno i akutno pitanje: kako treba živjeti?

Sokratov i Platonov zahtjev da retorika ne smije biti lišena težnje za dobrim, lijepim i pravednim, jer je u protivnom u stalnoj opasnosti da se pretvori u oblik obmane i opsjene, danas je više nego aktualan.

Autor: Branko Zorić