Danas je filozofija često suočena s pitanjima vlastite svrhe i smisla.

Nerijetko shvaćana kao nepotrebno umovanje, odsječeno od svakodnevnog života, bez konkretne praktične i materijalne koristi, filozofija biva otuđena čak i od svog etimološkog značenja.

Je li to stvarno tako ili se smisao filozofije ipak ne iscrpljuje u općeprihvaćenoj predodžbi o jalovom umovanju?

pierre-hadotPierre Hadot bio je francuski filozof i povjesničar filozofije, profesor na prestižnom Collège de France, koji je svjetsku slavu stekao vraćajući filozofiji izvorni smisao i praktičnu ulogu, predstavljajući je kao manière de vivre – način života.

Ovdje donosimo izbor iz dvaju njegovih eseja: Je li filozofija luksuz? i Što je etika?

Je li filozofija luksuz?

Zadržat ćemo se na problemu korisnosti filozofije.

Tada će nam se pokazati da postavljeno pitanje od nas zahtijeva da se nužno zapitamo o samoj definiciji filozofije.

Nefilozofi filozofiju općenito promatraju kao zakučasti jezik, apstraktni diskurs, što ga uska skupina stručnjaka, koji ga jedini mogu razumjeti, beskonačno razvija o neshvatljivim i nevažnim pitanjima, kao zanimanje rezervirano za nekolicinu povlaštenih ljudi koji joj se, zahvaljujući svom novcu ili sretnim stjecajem prilika, mogu prepustiti iz dokolice pa je, dakle, luksuz.

U našem modernom svijetu u kojem vlada znanstvena i industrijska tehnologija, gdje se sve procjenjuje u funkciji isplativosti i trgovačke dobiti, čemu bi moglo koristiti da se raspravlja o odnosima između istine i subjektivnosti, posrednog i neposrednog, kontingencije i nužnosti ili metodičkoj sumnji kod Descartesa?

Slava filozofije, odgovorit će neki filozofi, upravo je u tome da bude luksuz i nepotreban govor. Kao prvo, da na svijetu postoji samo korisno, svijet bi bio nepodnošljiv. Poezija, glazba, slikarstvo također su nepotrebni. Oni ne poboljšavaju produktivnost. Ipak, neophodni su za život. Oslobađaju nas utilitarne neodgovornosti. To isto vrijedi i za filozofiju. Sokrat u Platonovim dijalozima napominje svojim sugovornicima da imaju sve svoje vrijeme za raspravljanje, da ih ništa ne požuruje. A doista je istina da za to treba dokolice, kao što je dokolica potrebna za slikanje, skladanje glazbe i sastavljanje poezije.

A upravo je uloga filozofije da ljudima otkriva korisno od beskorisnog ili ako hoćemo, da ih nauči razlikovati dva smisla riječi korisno. Postoji ono što je korisno za neku posebnu svrhu: grijanje ili rasvjetu, ili prijevoz, i postoji ono što je čovjeku korisno kao čovjeku, kao mislećem biću. Filozofski diskurs je “koristan” u potonjem smislu, a luksuz je koristan ako korisnim smatramo samo ono što služi posebnim i materijalnim ciljevima. (…)

Ako većina ljudi filozofiju smatra luksuzom, to je naročito stoga što im se ona čini beskrajno udaljena od onoga što je sadržaj njihova života: njihovih briga, patnje, tjeskobe, izgledne smrti koja ih očekuje i koja čeka one koje oni vole. Spram ove tegobne stvarnosti života, filozofski diskurs može im se ukazati kao prazno brbljanje i bijedni luksuz. (…) “Riječi, riječi, riječi”, govorio je Hamlet. Što je u konačnici najkorisnije za čovjeka kao čovjeka? Treba li raspravljati o jeziku ili o bitku i ne-bitku? Nije li to prije naučiti živjeti ljudskim životom.

pomoc-u-prijelazu-preko-rijeke

Maloprije smo spomenuli Sokratove govore, govore o govoru drugih.

Oni, međutim, nisu bili namijenjeni izgradnji konceptualne strukture, čisto teorijskog diskursa, nego su bili živi razgovor čovjeka s čovjekom, koji nije bio odsječen od svakodnevnog života. Sokrat je čovjek ulice. On govori svima, obilazi tržnice, gimnastičke dvorane, obrtničke radionice, prodavaonice trgovaca. Promatra i raspravlja. Ne polaže pravo da nešto znade. Samo ispituje, a oni koje on ispituje tada preispituju sami sebe. Tada sami sebe dovode u pitanje, sebe i svoje ponašanje.

U toj perspektivi, filozofski diskurs nije cilj sam po sebi, nego je u službi filozofskog života. Bit filozofije nije više govor nego život, nego djelovanje. Cijela je antika priznavala da je Sokrat bio filozof, više svojim životom i svojom smrću nego svojim govorima. A antička je filozofija uvijek bila sokratovska u onoj mjeri u kojoj se uvijek predstavljala kao način života, prije nego teorijski diskurs. Filozof nije isključivo neki profesor ili pisac nego čovjek koji se opredijelio za određen životni izbor, koji je usvojio neki stil života, epikurejski ili stoički, na primjer.

Naziremo tako neki tip filozofije koja se na neki način poistovjećuje sa životom čovjeka, životom samosvjesnog čovjeka koji neprestano ispravlja svoju misao i svoje djelovanje, svjestan svoje pripadnosti čovječanstvu i svijetu.

Takva filozofija očigledno ne može biti luksuz jer je povezana sa samim životom. Prije bi bila za čovjeka osnovna potreba. To je razlog zašto su filozofije kao epikureizam ili stoicizam željele biti univerzalne. Predlažući umijeće ljudskog življenja, one su se obraćale svim ljudima: robovima, ženama, strancima. Bile su pripovjedačke, nastojale su se obraćati masama.

Ali uzalud. Jer ne treba se zavaravati: ta filozofija zamišljena kao način života ne može, još uvijek, a da ne bude luksuz. Drama je ljudske sudbine da je nemoguće ne filozofirati, a istovremeno je nemoguće filozofirati. S filozofskom sviješću čovjeku je otvoreno obilje čudesa kozmosa i zemlje, oštrije opažanje, neiscrpno bogatstvo razmjene s drugim ljudima, s drugim dušama, poziv na pravedno i blagonaklono djelovanje. Ali brige, potrebe i banalnosti svakodnevnog života priječe mu pristup do tog života svjesnog svih svojih mogućnosti. Kako skladno ujediniti svakodnevni život i filozofsku svijest? To može biti samo krhko i uvijek ugroženo osvajanje. “Sve što je lijepo”, kaže Spinoza na kraju Etike, “teško je koliko i rijetko.” I kako bi milijarde ljudi satrte bijedom i patnjom mogle postići tu svijest? Biti filozof, ne znači li također patiti od te osamljenosti, te povlastice, tog luksuza, i uvijek imati na umu tu dramu ljudske sudbine.

Što je etika?
Razgovor s Pierreom Hadotom

Na kraju Timeja, Platon govori o najizvrsnijem dijelu nas koji trebamo uskladiti s harmonijom svega. Dojmilo me se, k tome, naročito dok sam objašnjavao Epiktetov Priručnik, vidjeti kako je pojam kretanja prema najboljem, okretanje prema najboljem, što se ponavlja nekoliko puta, bio gotovo istoznačan s pojmom filozofije, kako kod samog Epikteta, tako i kod kinika iz Lukijanova doba. Radi se o kiniku o kojemu čuveni satiričar iz II. stoljeća poslije Krista, Lukijan upravo kaže da se “Demonaks okrenuo prema najboljem”, što znači da se obratio na filozofiju. Ovo se vrlo dobro podudara s idejom s kraja Platonova Timeja: najbolji dio dolazi iz sklada sa svime, sa svijetom.

akropola-u-ateni

To nas dovodi do pitanja etike i njezine definicije (…), moglo bi se reći da je to traženje višeg stanja ili razine sebstva. Dakle, to nije samo moralno pitanje. U antici – kao što sam bio potaknut reći naročito o stoicima, ali mislim da se na kraju to može reći o cijeloj filozofiji – postoje tri dijela filozofije: logika, fizika i etika. Zapravo, postoji teorijska logika, teorijska fizika i teorijska etika, a zatim postoji življena logika, življena fizika i življena etika. Življena logika sastoji se u kritiziranju predodžbi, to jest, vrlo jednostavno, da ne dopustimo da nas u svakodnevnom životu zavedu lažne prosudbe, osobito u pogledu vrijednosnih sudova. Cijeli Epiktetov rad upravo je u pokušaju da učenika navede da spozna kako prije svega valja ostati pri stvarima kakve one jesu, to jest, na objektivnoj predodžbi, čime se izbjegava da događajima, kako god oni bili ozbiljni, odmah pripisujemo vrijednosne sudove. U ovome se sastoji življena logika. Kod Marka Aurelija, ali i kod Epikteta, vrlo često pronalazimo življenu fiziku. Radi se, za stoičke filozofe, o spoznaji sudbine, ili pak spoznavanju fizičke stvarnosti za epikurejce.

Što se tiče življene etike, očito se radi o tome da se ne zadovoljimo samo teorijskom etikom, nego da je prakticiramo. Za stoike, radi se uglavnom o onome što oni nazivaju dužnostima, to jest obavezama svakodnevnog života. Dakle, radi se o duhovnim vježbama, ili onome što sam ja nazvao duhovne vježbe, to jest praksama namijenjenim transformiranju jastva te njegovom dovođenju na višu razinu i u univerzalnu perspektivu, napose zahvaljujući fizici, spoznaji odnosa sa svijetom, ili zahvaljujući spoznaji odnosa s čovječanstvom, što dovodi do potrebe da se vodi računa o općem dobru.

Iako je filozofija istrgnuta iz tog svakodnevnog, ona, međutim, ostaje neodvojiva od svakodnevnog. Uvijek mi se sviđao ovaj Plutarhov odlomak iz njegove rasprave Da li je politika posao za starce? Govori tu o Sokratu rekavši da on nije bio filozof zato što je predavao na pozornici i izlagao svoje teze, nego je bio filozof šaleći se, opijajući se, ratujući, odlazeći na agoru, a naročito popivši kukutu. Sokrat je tako pokazao da je u bilo koje vrijeme, bez obzira na to što nam se događalo ili što radili, svakodnevni život neodvojiv od mogućnosti filozofiranja. Mislim da to dosta odgovara Cavellovu shvaćanju: nema podjele između svakodnevnog i filozofije. Filozofija nije djelatnost rezervirana za kontemplativnog čovjeka zatvorenog u svoju radnu sobu i koja bi prestajala čim izađe iz nje, ili čim završi svoje predavanje, nego je više riječ o djelatnosti koja je posve svakodnevna.

Iz knjige: Hadot, Pierre. 2013. Duhovne vježbe i antička filozofija. Sandorf. Zagreb
Priredio: Luka Marić