Dr. Maria Montessori (1870. – 1952.), čuvena po svom pedagoškom pristupu kojim je mijenjala dotadašnji pogled na dijete i djetinjstvo, nazvan metoda Montessori, poznata je i kao prva žena u Italiji koja je, usprkos predrasudama, doktorirala medicinu.

Njena je metoda nastala iz potrebe da pomogne djeci prepuštenoj ulici, s kojom je radila u bolnici Santo Spirito u Rimu.

Svoju prvu Dječju kuću osnovala je u siromašnoj radničkoj četvrti San Lorenzo u Rimu 1907. godine. Prebirući kasnije po tim sjećanjima, u knjizi Dijete – tajna djetinjstva, zapisala je:

Bio je 6. siječnja 1907. kad se svečano otvorila prva škola za mentalno normalnu djecu od tri do šest godina, ne s mojom metodom jer ona tada još nije postojala; no otvorila se ona škola u kojoj se nedugo nakon toga razvila moja metoda. Toga dana nije se sastojala od više od pedesetak siromašnih mališana, seoskog i plašljivog izgleda; neki od njih su plakali; gotovo svi bili su djeca nepismenih i predani meni na brigu.

Početni projekt bio je da se skupe djeca stanara jedne kuće u susjedstvu, u radničkoj četvrti, da bi se spriječilo da ostanu napušteni na ulici ili na stubama, prljajući zidove i sijući nered… Na neki neobjašnjiv način osjetila sam nejasno u svojoj nutrini da započinje veličanstveno djelo o kojem će govoriti cijeli svijet…

Bila su to plašljiva i plačljiva djeca, tako bojažljiva da se nisu usudila ni progovoriti. Njihova lica bila su bezizražajna, njihove oči beživotne. Ustvari, bila su to siromašna, napuštena djeca koja su živjela u rasklimanim i mračnim kućama, bez pažnje i podrške, s manjkavom prehranom. Hitno su trebala hranu, zrak i sunce. Bili su to pravi zatvoreni cvjetovi, ali bez svježine: duše skrivene u hermetičkoj posudi…

Tako je Maria Montessori započela ostvarenje svoga sna, u skromnim uvjetima, u jednostavno opremljenoj učionici… Njezina je metoda nastajala i razvijala se promatranjem djece i osluškivanjem njihovih potreba. U radu s djecom osmislila je didaktičke materijale koji su služili učenju pomoću dodira, mirisa, zvuka i vida. Promjena koju je Maria Montessori uvodila nije bila samo u metodama podučavanja, nego u pristupu djetetu s poštovanjem prema misteriju koji nosi u sebi, prema potencijalu koji se u njemu krije i prema duši kojoj treba pomoći da se oslobodi. Naglašavala je presudnu ulogu odraslih u odgoju djece jer o njima ovisi proces utjelovljenja čovjeka u djetetu.


Riječ “utjelovljenje” prikazuje lik novorođenčeta promatrajući ga kao duh koji je zatvoren u tijelu, a treba doći živjeti na svijet… Znanost promatra novo biće kao nešto što proizlazi ni iz čega: ne kao utjelovljenje, nego kao tijelo. Ono je samo zbroj tkiva i organa koji čine živo biće. A i to predstavlja misterij jer kako je moguće da to složeno i živo tijelo dolazi ni iz čega?

Maria Montessori i djevojčicaU njezi koja se pruža novorođenčetu moramo uzeti u obzir i “psihički život”… Očito je da se riječ “odgoj” ne upotrebljava u smislu poduke, nego pomoći psihičkom razvoju djeteta… Dijete ima aktivan psihički život, iako ga ne može očitovati jer mora polako i u tajnosti razraditi njegovu tegobnu realizaciju. Ovaj koncept sugerira dojmljivu viziju: onu o utamničenoj i mračnoj duši koja pokušava izaći na svjetlo, roditi se i rasti i koja malo-pomalo oživljava tromo tijelo, dozivajući ga krikom volje, pojavljujući se u svjetlu svijesti snagom bića koje se rađa… Dijete koje se utjelovljuje duhovni je embrio koji mora živjeti na račun sredine, ali isto kao što fizički embrio treba posebnu okolinu, a to su majčine grudi, tako i duhovni embrio mora biti zaštićen vanjskom okolinom koja je živa, topla i puna ljubavi, koja hrani; to je okolina u kojoj bi sve trebalo biti gostoljubivo i gdje ništa ne bi otežavalo niti sprječavalo razvoj. Kad jednom shvati tu istinu, odrasla osoba mora promijeniti svoje držanje prema djetetu. Lik djeteta, duhovni embrio koji se utjelovljuje, treba nas zaokupiti, treba nam nametnuti nove odgovornosti.

To nježno i dražesno tjelešce koje obožavamo i obasipamo isključivo tjelesnom pažnjom i koje se u našim rukama skoro pretvara u igračku, poprima drugi aspekt i ulijeva poštovanje. “Multa debetur puero reverentia – Mnogi duguju djetetu poštovanje”. Poštovati treba te napore koji su neopažljivi: sve ono što se odnosi na djetetov kreativni rad utjelovljenja čovjeka predstavlja nepoznatu dramu koja još nije napisana…

Skriveni napor djetinjstva treba smatrati svetim: ta mučna manifestacija zavređuje gostoljubiv doček jer se u tom razdoblju stvaranja određuje buduća osobnost pojedinca.

Rezultati njezina rada u Dječjoj kući, zasnovani na tome pristupu, bili su neočekivani i zapanjujući. U javnosti se tada puno govorilo i pisalo o “čudu”, o “novoj djeci”, otvarale su se škole utemeljene na pedagogiji Montessori te su se proširile i izvan granica Italije. Maria Montessori taj uspjeh nije pripisivala sebi niti svojoj metodi, nego dječjoj duši koja slobodna od prepreka djeluje u skladu sa svojom prirodom.

Autor: Ana Hanđal