Većina ljudi čula je za pojam reinkarnacije i prema njemu ima određeni stav s obzirom na stupanj obrazovanja, vjersku pripadnost, svjetonazor… Ljudi često vrlo odlučno prihvaćaju ili odbacuju pojam reinkarnacije, a da o tome zapravo nisu ozbiljno ni razmišljali. Istraživanjem je ustanovljeno da su mišljenja o reinkarnaciji uglavnom podijeljena, što je prvenstveno određeno vjerovanjem. Oni koji prihvaćaju mogućnost reinkarnacije, vjeruju u određeni oblik besmrtnosti duše i evolucijskog usavršavanja čovjeka. Oni koji se protive reinkarnaciji, obično ne prihvaćaju ponovno rođenje istog tijela. I jedni i drugi mogu imati posve valjane razloge: prvi zato što smisao života ne pronalaze u samo jednoj fizičkoj manifestaciji svoje duše, dok drugi s pravom ne žele prihvatiti mogućnost ponavljanja istog utjelovljenja jer zaista, kako kaže Heraklit, nije moguće dva puta zagaziti u istu vodu rijeke.

Zanimljivo je da su i jedni i drugi u pravu prema filozofskim objašnjenjima pojma reinkarnacije koja su dala drevna učenja poput egipatskog, indijskog i tibetskog. Prema tim učenjima čovjek se sastoji od dvaju dijelova: smrtnog i besmrtnog. Smrtni je dio jednokratan, ne reinkarnira se, dok se pojam reinkarnacije odnosi samo na onaj besmrtni dio. Prema tome, reinkarnacija postoji i ne postoji. Ne postoji za ono prolazno, ali postoji za ono trajno u čovjeku.

Tom načelnom pomirbom suprotstavljenih stavova o pojmu reinkarnacije nismo, međutim, sagledali pitanje reinkarnacije s obzirom na spoznaje modernog čovjeka.

Može li nam znanost nešto reći o pojmu reinkarnacije? Biologija kao znanost o životu trebala bi o tome dati određene smjernice. I zaista, ona to čini, pogotovo kroz dostignuća najnovijih disciplina kao što su genetika, embriologija i ekologija.

reinkarnacija

Ali, da bismo mogli interpretirati zakonitosti koje su otkrile te biološke znanosti, potrebno je najprije suočiti se s temeljnim hipotezama biologije. Stručnjaci to nerado čine bojeći se promišljanja koja bi mogla dovesti u pitanje ranije prihvaćene postavke.

Izraziti primjer takve znanstvene “suzdržanosti” vidljiv je iz prešutno pomirbenog stava između važeće znanstvene hipoteze o biološkoj evoluciji čovjeka i vjerske dogme. Što se to promijenilo od XIX. stoljeća kada je slavodobitno odjeknula izjava da je čovjek nastao od majmuna? Nije potvrđen razvojni niz između čovjekolikog majmuna i čovjeka, a vrijeme nastanka čovjeka višestruko je pomaknuto u prošlost. Odbačeno je doslovno vjerovanje u vjersku dogmu, ali nije niti dokazana biološka hipoteza.

Teorija evolucije

Službena, takozvana sintetička teorija evolucije koja je utemeljena na revidiranom darvinizmu, podrazumije­va da je život nastao u praoceanu u davnoj prošlosti Zemlje. To se navodno zbilo kao slučajna posljedica isključivo fizikalno-kemijskih reakcija u određenim klimatskim uvjetima. Znanost smatra da je za nastanak prvog jednostaničnog organizma poput amebe trebalo otprilike onoliko vremena koliko je trebalo da se od amebe razvije čovjek. Razlog tome je jedinstvena opća građa živih bića. S iznimkom virusa, sva se ostala živa bića sastoje od osnovnog modela stanice. Biologiji je nepoznato i nedokučivo kako je nastala protoplazma stanice jer ne postoje nikakvi fosili, niti bilo kakvi ostaci koji bi se mogli proučiti. Problem je u tome što i najjednostavniji jednostanični organizam ima izuzetno kompleksnu strukturu, sposobnost rasta, razvoja, pokretanja i razmnožavanja, uz neprestanu izmjenu tvari i energije u složenim biokemijskim procesima metabolizma. Uvjete za slučajni nastanak tog najjednostavnijeg organizma možemo usporediti s uvjetima koji bi omogućili slučajni nastanak uključenog automobila koji sam vozi, sam uzima gorivo i nakon određenog broja kilometara podijeli se na dva identična uključena vozila.

Drugi je problem u tome što se ne zna koji faktori i u kojoj mjeri utječu na evoluciju živih bića. Službena teorija uzima u obzir tri glavne sile, odnosno tri osnovna faktora evolucije. To su mutacija, prirodno odabiranje i genska snaga ili “drift”. Međutim, samo je mutacija ona koja stvara nove kvalitativne nasljedne promjene, na temelju kojih posljedično mogu djelovati preostale dvije glavne evolucijske sile.

Nije poznato što uzrokuje mutacije koje omogućuju evolucijske promjene, ali zna se da su evolucijski važne samo one na gametama (spolnim stanicama), jer se jedino te mutacije mogu prenijeti na potomstvo.

Prema službenoj teoriji, evolucijske promjene odvijaju se slučajnim mutacijama na gametama, dok se metodom pokušaja i pogreške kod jedne gamete, fizikalnim i kemijskim utjecajem okoline, slučajno ne pogodi “dobitna kombinacija” mutacije koja će usavršiti tu jedinku.

Jednostavno rečeno, današnja biologija ne zna kako je nastao život na Zemlji i ne zna kako se odvijala evolucija živih bića. Biološka teorija evolucije samo konstatira postojanje evolucije i prepoznaje njezine rezultate, ali ne i njezine pokretače. Ona ni jednom argumentiranom riječju, osim “slučajno”, ne objašnjava nastanak korisne mutacije. Prirodno odabiranje i genska snaga ne uvjetuju kvalitativnu promjenu gena, pa prema tome ne predstavljaju neposredne pokretačke sile evolucije, osim što mogu zatomiti ili istaknuti mutacije.

Ekologija

S druge strane, moderna biologija sve više govori o složenosti evolucijskog djelovanja manje poznatih sila. U okviru toga ekologija uvodi pojam interaktivnog odnosa ili takozvane ekološke faktore koji bitno utječu na egzistenciju i evoluciju svih živih bića. Protoplazma (stanična jezgra i citoplazma) zajednička je biološka osnova biljaka, životinja i ljudi koji su egzistencijalno povezani u prirodi. Biljke pomoću fotosinteze akumuliraju svjetlosnu energiju Sunca, pretvaraju je u materiju, čime stvaraju hranu za sebe, životinje i ljude. Ekološki gledano, Sunce je “otac”, a Zemlja “majka” života.

reinkarnacijaPojmom ekosustav, koji se sastoji od biotopa (staništa) i biocenoze (životne zajednice), ekologija je znanstveno poništila strogu podjelu na živu i neživu prirodu i na biološkom planu inicirala ideju o jedinstvu živih sustava u prirodi.

Svaka je individua samostalna jedinica života, a ujedno je sastavni i funkcionalni dio organizacijske cjeline kojoj pripada. Odnos jedinke i vrste prema ekosustavu analogan je funkcionalnom odnosu stanice i tkiva prema pripadajućem organu i organizmu. Stanice nekog tkiva hrane se, rastu i razmnožavaju kao što to čine jednostanični organizmi u svom ekosustavu.

Analogno tome možemo govoriti i o evoluciji ekosustava kao živom entitetu, u kojem su biljne i životinjske vrste poput tkiva i organa u organizmu. Prema ekološkim zakonima jedinka je podređena organizacijskoj cjelini kojoj pripada, slično kao što je to stanica unutar organizma.

Pojam života i njegov razvoj više ne možemo znanstveno definirati samo fenomenima, nego se moraju uzeti u obzir načela i zakoni koji su zajednički za čitavu prirodu. Ekološki gledano, evolucija ne ovisi o slučajnoj promjeni u neodređenom pravcu, nego o potrebi i odnosima unutar cjeline.

Prema tome, spoznaja ekoloških i drugih zakonitosti te njihove trajne svrsishodne interakcije unutar čitave prirode, marginaliziraju slučajnost pokretačkih sila sintetičke teorije evolucije. Time je moderna biologija vlastitim dokazima snažno poljuljala svoju službenu hipotezu o evoluciji, a zamjensku se još nije usudila iznijeti.

Ekološki gledano, priroda je makrobios, ogroman, živi, inteligentno organizirani sustav jedinstvenog života. Umjesto evolucijskog procesa slučajno organizirane žive materije, ekologija sugerira proces inteligentne materijalizacije pojedinačnih oblika života koji su korisni dijelovi pripadajućeg ekosustava, a time i prirode u cjelini.

reinkarnacija

Ontogeneza – nastanak živog bića

Što mi doista znamo o tome kako nastaju stvari, bića i pojave?

Uzmimo kao primjer neku zgradu. Kako nastaje zgrada? Prvo je potrebna zamisao, odnosno ideja zgrade. Zatim se ta ideja oblikuje u nacrt zgrade, inteligentni plan prema kojemu će se zgrada graditi, koji uključuje potreban materijal i sredstva za izgradnju. Tek nakon toga može se započeti s gradnjom prema ranije utvrđenom nacrtu, i to određenim redoslijedom.

reinkarnacijaPri nastanku fizičkog organizma sve započinje aktiviranom biološkom “idejom” bića, odnosno oplođenom jajnom stanicom, zigotom, koja u sebi sadrži “inteligentni” genski zapis, genotip, prema kojemu može započeti “izgradnja”, odnosno embrionalni razvitak bića.

Primjerice, za nastanak jedne simfonije prvo je potrebno da umjetnik “ulovi” njezinu osnovnu ideju. Nakon toga je potrebno napisati tonski zapis svih partitura, a na kraju će uvježbani orkestar moći izvesti simfoniju.

U svakom od navedenih primjera zamjećujemo tri iste etape fizičke manifestacije stvari, bića ili pojave. To je proces inkarnacije ideje – identiteta koji se prema inteligentnom planu ili zapisu manifestira u svoj materijalni oblik.

U biologiji se posebno naglašava nužnost kružnog tijeka tog procesa prijelaza iz nemanifestiranog u manifestirano, genskog zapisa u izražajni oblik života i obrnuto.

Prvo se u oplođenoj jajnoj stanici (zigoti) spajaju kromosomi oboje roditelja i pritom se određuje specifičnost genetskog identiteta, genotip budućeg organizma. Taj genotip sadrži, do najsitnijeg detalja, točno predodređene sve biološke karakteristike i svojstva bića. Sve što će se kasnije izraziti bit će samo fizička manifestacija, odnosno inkarnacija genotipa.

reinkarnacijaEmbrionalni razvitak započinje dijeljenjem zigote, a potom fetalni razvitak, odnosno proces postupne izgradnje organizma. To je najkompleksniji proces u prirodi. Ne postoji niti jedno inteligentno smišljeno ljudsko djelo koje se može usporediti s time. Ono je ujedno izraz najvećeg misterija prirode koji se odvija pred ljudskim očima. Ono malo što znamo o njemu, ukazuje nam na to koliko su skromne znanstvene spoznaje čovječanstva.

Kada je jedinka u procesu svog razvoja sposobna stvarati višak energije, kažemo da je spolno zrela. Ona tada stvara gamete koje će spajanjem s gametama suprotnog spola ponovno započeti isti krug nastanka novog organizma. Svaka gameta je i određeni genotip koji se predaje potomstvu. Kod čovjeka može nastati 8 338 608 genetički različitih gameta. Budući da se pri oplodnji sve kombinacije muških gameta mogu spajati sa svim kombinacijama ženskih, te kada se tome pridoda križanje kromosoma ili crossing-over, praktički je nemoguće da se na osnovi spolnog razmnožavanja ikada mogu pojaviti dvije genotipski potpuno jednake individue. Prema tome, biologija dokazuje tvrdnju koju smo iznijeli na početku, da je prirodnim putem nemoguća reinkarnacija istog ljudskog organizma.

Prema spoznajama genetike, organizam ne oblikuje gene, nego geni oblikuju organizam koji predstavlja izražena svojstva (fenotip), a koji je inkarnacija genskog zapisa (genotipa). Organizam je privremeni prijenosnik gena s roditelja na potomstvo. Zato je razmnožavanje biološka reinkarnacija gena vrste, a služi održanju i razvitku vrste. Reinkarnacija gena prirodni je proces koji omogućuje kruženje iz potencijalnog u manifestirano stanje života u materiji. To je jedinstveni način održavanja trajnosti fizičkog života u prirodi, u kojemu su geni nositelji biološkog identiteta vrste. Kao što magnet privlači i oblikuje željeznu strugotinu, tako i inteligentni zapis gena oblikuje fizički organizam. Sva biološka raznolikost prirode ispisana je s četiri različita “slova” (dušične baze DNK).

Što je onda s dušom čovjeka? Biologija o tome ništa izravno ne govori. Znamo da jednojajčani blizanci imaju isti genotip, a time i ista tijela, ali su različiti ljudi. Oni su ustvari konkretan biološki dokaz da se čovjeka ne može poistovjetiti s njegovim tijelom. Genotip određuje čovjekovo tijelo, ali ne i individualni identitet čovjeka. Znamo da postoje velike intelektualne, umjetničke i moralne razlike među ljudima koje nemaju nikakve veze s nasljednim svojstvima. Također znamo da rasne, spolne, vjerske i druge razlike ne utječu na određenje vrijednosti ljudskog identiteta. Iz toga proizlazi zaključak da je biološka evolucija čovjekova tijela odvojena od njegovog osobnog humanog identiteta. Dok je tijelo čovjeka podređeno biološkim zakonima nasljeđivanja i nužnosti reinkarnacije gena vrste, njegova duša, odnosno osobni identitet specifičan je za svaku individuu i nije određen genima.

Biologija ne daje odgovor na pitanje što određuje individualni humani identitet čovjeka, ali zato, poznavajući zakone biološkog nasljeđivanja, isključuje mogućnost njegovog materijalnog podrijetla. To se podudara s tradicionalnim filozofskim učenjima koja govore o dvojnoj evoluciji čovjeka. Prema tim učenjima postoji evolucija tijela i evolucija čovjekove besmrtne duše koja se spušta i inkarnira u tijelo. Uzastopnim utjelovljenjima duša prikuplja iskustva i razvija svijest o sebi samoj, što je u osnovi analogno već spomenutom biološkom procesu reinkarnacije “besmrtnog” humanog genotipa.

Autor: Andrija Jončić