hetiti_3Otkriće Hetita

Do kraja XIX. stoljeća Hetitima se smatrao još jedan narod koji je nekada davno postojao, a zatim nestao s povijesne pozornice i pao u zaborav. O njima se znalo uglav­nom preko Biblije, gdje se njihovo ime spominje u više navrata, te iz zapisa susjednih naroda. Najstariji spomen hetitskog imena je u jednom zapisu akadskog kralja Sargona I. koji je vladao oko 2300. g. pr.Kr. Egipatski pak izvo­ri govore o čuvenoj bitci kod Kadeša koju su Egipćani vodili protiv Hetita predvođeni Ramzesom II. godine 1275. pr.Kr. Kasnije su pronađene pločice koje svjedoče o potpisanom mirovnom sporazumu između Egipta i Hetita nakon po svemu sudeći neriješene bitke za prevlast u Siriji i na Levantu. U Egiptu je pronađen i zapis o udaji hetitske princeze za Ramzesa II. u znak pomirbe. Također su pronađeni podaci o strelovitom hetitskom osvajanju Babilona, no njihova je vlast tamo bila kratkog vijeka.

Zanimljivo je da ih grčki antički pisci uopće ne spominju, iako hetitski tekstovi spominju narod na zapadu pod imenom Ahhiya(wa) (moguće: Ahejci). U tekstu poznatom kao Pismo Tawagalawa, neimenovanog hetitskog kralja iz XIV. st. pr.Kr. kralju Ahhiyawa, navodi se da je Millawanda (Milet) hetit­sko interesno područje. Inače, razdoblje hetitske kulture poklapa se dijelom s razdobljem kretsko-mikenske kulture.

U svakom slučaju, uslijed ne­dostatka bilo kakvih materijalnih dokaza o njihovom postojanju, nije im se pridavala posebna pažnja. Tek će slučajno otkriće ostataka drevnog grada u srcu Anatolije, kod današnjeg mjesta Boghazkale, 150 kilometara istočno od Ankare, malo po malo razotkriti hetitsku priču. Priču koja je bila pohranjena na više od 35000 pronađenih glinenih pločica! Ispostavilo se da se radi o hetitskoj prijestolnici Hatuši koju je utemeljio Hatušili I.

Tekstovi otkriveni u Boghazkaleu i drugdje u Anatoliji, napisani od strane Hetita i drugih indoeuropskih naroda (Luvijanaca i Palajaca) koji su se nase­lili u Maloj Aziji oko III. tisućljeća prije Krista, otvorili su novo poglavlje u povije­sti drevnih civilizacija.

Hetiti su izgradili carstvo koje je trajalo sve do 1225. g. pr.Kr., a čini se da su im presudile ­migracije zagonetnog “Naroda s mora”.

Ova su otkrića usmjerila pogled istraživača u dubine prošlosti iz kojih je izronio svijet zaboravljenih Hetita, a najvažniji doprinos njegovu razumijevanju bilo je odgonetavanje hetitskog pisma i jezika.

hetiti_1Otkriće hetitskog pisma

Švicarski orijentalist Johann Ludwig Burckhardt je tijekom svojih putova­nja po Palestini i Siriji, između 1809. i 1817. godine, u sirijskom mjestu Hamat otkrio na zidu jedne kuće ­natpis s dotad nepoznatim hijeroglifima. To je spomenuo u svom dnevniku obja­vljenom 1822. g., ali je to ostalo neprimijećeno i zaboravljeno sljedećih pedesetak godina.

Putujući 1834. godine Malom Azijom, francuski je arheolog i svje­tski putnik Charles Felix Marie Texier, tragajući za ruševinama starog rimskog grada Tavija, sasvim slučajno u mjestu Boghazkale pronašao ostatke Hatuše, uvjeren da se radi o Taviju. Oko kilometar i pol dalje otkrio je lokalitet s velikim brojem reljefa uklesanih u stijeni zvanoj Yazilikaya, za koje će se kasnije ispo­staviti da su prikazi hetitskih bogova.

Britanski orijentalist Archibald Henry Sayce 1879. godine uočava da su natpisi u Bogaz Koyu i Yazilikayi te otprije poznati tzv. “hamatski” natpisi otkriveni u Siriji, pisani istim pismom. Godinu dana kasnije na jednom je predavanju ustvrdio da natpisi pripadaju Hetitima, a pritom se, osim na biblij­ske podatke, oslanjao i na tada tek otkri­vene egipatske i asirske izvore koji su govorili o moćnom narodu koji je prebivao u državi Hati.

Njegova je hipoteza dobila doda­tnu potvrdu sedam godina kasnije, kada je u egipatskoj Tell el Amarni otkriven arhiv egipatskog faraona Amenofisa IV. (Ehnatona). Iz pronađenih spisa postalo je jasno da je u II. tisućljeću prije Krista hetitska država uživala velik ugled. Osim toga, pronađena su i dva egipatska pisma vladaru tada nepoznate države Arzawe. Pisana su na nepoznatom jeziku, ali tada već potpuno čitljivim klinopisom. Norveški orijenta­list Jorgen Alexander Knudtzon je 1902. godine iznio hipotezu da ovaj nepoznati jezik pripada skupini indoeuropskih jezika. No, kako ta hipoteza nije bila utemeljena na sasvim čvrstim dokazima, Knudtzon se, pritisnut mnogobrojnim kritikama, odrekao svoje teorije. Ironijom sudbine, češki profesor semitologije i izvanredni lingvist Bedrich Hrozny ubrzo je nakon toga nepobitno dokazao da hetitski pripada indoeuropskim jezicima.

Heititi_02Zaboravljeni jezici

U Maloj Aziji, na području današnje Turske, u ovom su se periodu govorili anatolijski jezici, a anatolijska grana je prva poznata grana indoeuropskih jezika (XIX. st. pr.Kr.). Ovi su se jezici najvjerojatnije odvojili od indoeuropske zajednice prije ostalih jezičnih skupina i zato nemaju neke karakteristike ostalih indoeuropskih jezika (tri roda, dvojinu i dr.).

Anatolijski jezici dijele se na dvije skupine: staroanatolijske jezike (hetit­ski, palajski, klinopisni luvijski i hijeroglifski luvijski) i novoanatolijske jezike (pisidijski, likijski A i B, lidijski, sidetski i karijski). Staroanatolijskim jezicima govorilo se u II. tisućljeću prije Krista, a novoanatolijskima u I. tisućljeću prije Krista. Novoanatolijski jezici su nestali tijekom helenističkog razdoblju (III. – I. st. pr.Kr.).

Hetiti_Hatusha_LavljaVrata_01A_CBSam naziv “hetitski jezik” dolazi iz Biblije, a zapravo je nepravilan jer se hetitski odnosi na Hate, koji su živjeli na tom području prije dolaska Hetita, a koji su pak svoj jezik zvali nesijskim (het. nešili, nešumnili), prema svojoj staroj prijestolnici Neši (Kanešu).

Hetitski je jedan od najstarijih po­znatih indoeuropskih jezika. Bio je u upotrebi otprili­ke od 1600. g. pr.Kr. do 1100. g. pr.Kr. Postoje neki pokazatelji da su go­vorni hetit­ski i njemu srodni jezici upotrebljavani i prije i poslije ovog razdoblja.

Kako su hetitsko carstvo naseljavali narodi različitog etničkog i jezičnog podrijetla, tako je u samom carstvu u upotrebi bilo i više pisama. Korišteni su:

  • hetitsko pismo (pisano klinopisom) za svjetovne spise
  • luvijsko (klinopisno i hijero­glifsko, koje je nekad pogrešno nazivano “hijeroglifski hetitski”) i palajsko pismo za vjerske spise
  • hijeroglifsko luvijsko pismo za kraće natpise, imena, natpise na pečatima, u kamenu i sl.
  • hatsko, hurijsko, akadsko pismo (ovo su neindoeuropski jezici) za svete i magijske tekstove. Hetiti su, naime, imali običaj prihvaćati božanstva pokorenih naroda, a zatim se tim bogovima obraćati na jeziku naroda od kojih su ih preuzeli.
  • lidijsko i likijsko pismo

Nije bilo lako biti pismen u doba Hetita!

Hetitski je indoeuropski jezik

Hetitski nije bilo teško odgonetnuti. Bio je pisan tada već potpuno poznatim klinopisom. Riječi su bile jasno odvojene jedna od druge (što nije bio slučaj kod dosta starih pisama), tekstovi su bili puni akadskih i sumerskih riječi, a i akadski i sumerski bili su već potpuno poznati jezici.

Često se navodi rečenica kojom je Hrozny konačno dokazao da je hetitski indoeuropski jezik:

“nu NINDA – an ezzateni watar – ma ekutteni”

The Hittite Rock Sanctuary of Yazilikaya_06_CBIdeogramom je napisana riječ NINDA, što na sumerskom znači “kruh”. Čim je riječ o kruhu, Hrozny je logično pretpostavio da bi iduća riječ mogla biti glagol sa značenjem “jesti” i doista, hetitsko ezz- nalikuje na indoeuropski korijen *h1ed istoga značenja (hrv. jed – em, lat. edo, itd.). Osim toga, glagol jesti traži uz sebe akuzativ, a hetitsko –an je neobično sličilo na indoeuropski akuzativni nastavak *-om (lat. –um, grč. –ov). Također, sljedeća je riječ watar neodoljivo podsjećala na indoeuropski *vodr – “voda” i na eng. water, a glagoli su ezzatteni i ekutteni (za sljedeći je bilo očito da znači “piti”, s obzirom da dolazi iza riječi “voda”) imali nastavak –tteni koji se mogao povezati sa staroindijskim nastavkom za 2. lice množine –thana. Dakle, rečenica glasi:

“Kruh jedete (i) vodu pijete.”

Karakteristike pisma i jezika

Hetitski se, dakle, pisao klinopisom preuzetim od Akađana. No, takvo pisanje nije bilo nimalo jednostavno. Klinopis je slogovno pismo, što znači da njime nisu zapisivani pojedini glasovi, nego slogovi, npr. ta, ka, kan, aš i sl. No, osim znakova za slogove, u hetit­skom su postojali i ideogrami i determinativi. Ideogrami označavaju cijeli pojam, a determinativi su znakovi koji se ne čitaju, nego su ih Hetiti pisali ­ispred pojedinih riječi kako bi se pobliže označila riječ koja slijedi.

The Hittite Rock Sanctuary of Yazilikaya_04_CBThe Hittite Rock Sanctuary of Yazilikaya_05_CBDodatne poteškoće stvara činjenica da se jedan znak može čitati i kao slog i kao ideogram, a mogao je isto tako biti i determinativ. Klasičan je primjer znak koji se može čitati kao slog an, zatim kao ideogram za riječ “bog” (DINGIR) i kao determinativ DINGIR uz ime nekog od bogova. Iako ideogram već sam po sebi označava cijeli pojam, pridodavao mu se gramatički nastavak pisan klinopisom, kao što se moglo vidjeti u slučaju riječi NINDA-an gdje je ideogramu za “kruh” klinopisom pridodan znak –an kao nastavak za akuzativ jednine. Nadalje, klinopis nije bio prikladan fonološkom sustavu hetitskog jezika koji je, kao indoeuropski jezik, obilovao slogovima oblika suglasnik-samoglasnik-suglasnik. Stoga je tek otkriće dvojezičnog natpisa (hetitskog i feničkog) iz Karatepe 1946. godine pomoglo potpunom odgonetanju hetitskih hijeroglifa. Ovaj natpis zasad je najduži otkriveni tekst pisan hetitskim hijeroglifima.

Hetitski jezik kao jedan od najstarijih indoeuropskih jezika zanimljiv je po tome što mu nedostaju neke karakteri­stike koje imaju neki stari indo­europski jezici kao što su litvan­ski, sanskrt i grčki. Naime, u hetitskom jeziku postoje samo dva roda: zajednički rod i sre­dnji rod. Hetitski ima sljedeće padeže: nominativ, vokativ, akuzativ, genitiv, direktiv ili alativ, dativ/lokativ, instrumental i ablativ. U hetitskom jeziku nema dvojine. Osim toga, u njemu su sačuvani neki arhaizmi kojih nema u drugim indoeuropskim jezicima. Hetitski je jezik zadržao dva od tri laringala – grlena glasa (u oznaci h2 i h3). Ovi glasovi ne postoje ni u jednom drugom indoeuropskom jeziku.

Na osnovu ovih specifičnosti hetitskog jezika znanstvenici danas vjeruju da su anatolijski jezici prva grana koja se odvojila od “debla” indoeuropskih jezika.

Važniji spomenici hetitskog jezika

  • Kapadokijske tablice (XIX. st. pr.Kr.) – prvi spomenik anatolij­skih jezika. To su staroasirske gospodarske tablice u kojima su Asirci u svojim trgovačkim kolonijama zapisivali s kim sve trguju. Sam je spomenik napisan staroasirskim, ali se u njemu javlja jako puno anatolijskih imena (hetitskih, luvijskih, itd.)
  • hetiti_spomenikNatpis kralja Anite (Anitaša) (XVIII. st. pr.Kr.) – hetitski se kralj Anita u njemu hvali kako je zauzeo i uništio grad Hatušu i zatim ga zauvijek prokleo (što njegovi nasljednici nisu shvatili pretjerano ozbiljno pa su dotični grad učinili svojom prijestolnicom). Anita u natpisu veliča sebe, svoje pobjede i boga koji mu je pomagao – Tarhunu (Tarhunaša). Natpis kralja Anite je najstariji pouzdano datirani natpis na nekom indoeuropskom jeziku.
  • Hatušilijevi anali (XVI. st. pr.Kr.) – zapisi hetitskoga kralja Hatušilija I. koji je u njima opisao sve bitne događaje za vrijeme svoje vladavine. Običaj pisanja anala od njega su preuzeli i kasniji hetitski vladari.
  • Telipinuova oporuka (XV. st. pr.Kr.) – hetitski kralj Telipinu je u svojoj oporuci–ustavu (ovaj se dokument naziva i “prvim ustavom u svjetskoj povijesti”) pokušao uspostaviti pravila po kojima će se nasljeđivati kraljevska vlast, da ubuduće ne bi dolazilo do nemira i krvoprolića u borbama za vlast (što mu, dakako, nije uspjelo). Osim toga, u dokumentu se govori o povijesti hetitskog naroda i o vladavini samog Telipinua.
  • Muršilijevi anali (XIV. st. pr.Kr.) – anali u kojima je kralj Muršili II. opisao svoju vladavinu i vladavinu svog oca Šupiluliume.
  • Muršilijeve molitve (XIV. st. pr.Kr.) – molitve koje je također sastavio kralj Muršili II. koji je bio jako pobožan. Vjerovao je da bogovi kažnjavaju ljude zbog njihovih propusta, a da se oni mogu iskupiti usrdnim moli­tvama. Pogotovo se molio bogovima za pomoć protiv kuge koja je desetljećima pustošila hetitsko kraljevstvo.
  • Hatušilijeva autobiografija (XIII. st. pr.Kr.) – autobiografija kralja Hatušilija III. To je prva autobiografija u povijesti svjetske književnosti. Njegova je autobiografija začudno iskrena i bez pretjerane hvalisavosti, inače tipične za onodobna djela, modernog i jako ­osobnog tona.
  • Pjesma hetitskih vojnika – naj­ starija pjesma na nekom indoeuropskom jeziku. Riječ je o starohetitskoj kratkoj pjesmi za koju pisar izričito navodi da je pjevaju hetitski vojnici.

3312_kingseal_lgDa si mi zdravo,
sunčani bože nebesa!
Ti svima vidiš do srca,
ali do tvoga srca ne vidi nitko.

Je li netko učinio zločin,
ti si stajao nad tim,
sunčani bože nebesa.

Ja ravnim idem putem,
i ako me uvrijedi netko,
ta ti si ga vidio,
sunčani bože nebesa!

Mnoštvo pronađenih glinenih pločica tek su fragmenti hetitske kulture koji nas vraćaju u jedno davno vrijeme i otkrivaju dalekog, a opet tako bliskog čovjeka.

Autor: Lejla Bućo