Vaša djeca nisu vaša djeca.
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I premda su s vama, ne pripadaju vama.
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
Jer, ona imaju vlastite misli.
Možete okućiti njihova tijela, ali ne njihove duše,
Jer, njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snima.
Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti,
i On vas napinje svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vaša napetost u Strijelčevoj ruci bude za sreću;
Jer, kao što On ljubi strijelu koja leti, isto tako ljubi i luk koji miruje.

Halil Džubran

Zamislite dijete. Na licu vam zaigra osmijeh, a u umu prizori bezbrižnog smijeha, nevinosti i obilja energije. Pogledajte dijete, pogledajte u njegove oči! Zar ne vidite život koji čeka da se izrazi? Dijete utjelovljuje ljudski potencijal koji čeka da poteče i izrazi samog sebe u svoj svojoj jedinstvenosti. Ono želi znati, razumjeti, otkrivati tajne s osjećajem čuđenja, divljenja i radosti.

Poput djece, i mi možemo imati taj isti osjećaj čuđenja i divljenja, intuitivnog razumijevanja koje nam pomaže da povežemo prividno različite stvari. Imamo li mi još uvijek tu sposobnost? Ili smo je žrtvovali da bismo usvojili školski plan i program, izgubljeni u nastojanju da si osiguramo “sjajnu budućnost”?

Obrazovni je sustav oblikovan po principu: procijeni – pripremi – kategoriziraj. Je li dijete spremno za školu? Zna li abecedu napamet još prije nego prijeđe školski prag? Ima li ono što je potrebno da postane odvjetnik ili inženjer računalstva?

Ne zvuči li to kao da procjenjujemo može li se dijete uklopiti u točno određeni kalup, umjesto da probudimo potencijal u svakom djetetu? Nakon preživljavanja školske stege, počinje utrka za “najbolji” koledž ili inženjerski studij. Svake godine iz naših akademskih institucija izađe mnoštvo liječnika, odvjetnika i programera. Nema sumnje, društvo sve njih treba, ali čovjek se pita: je li to cilj odgoja i obrazovanja?

Uz sve veći broj specijalizacija u obrazovnom sustavu, smatra se da svaki pojedinac ima mogućnost postati ono što želi biti. Postavlja se pitanje, tko odlučuje što je dobro za svakog mladog čovjeka. Roditelji? Obrazovni sustav? Ili možda sam taj mladi čovjek? Također, daje li postojeći sustav prave poticaje koji će omogućiti učenicima da stvarno svaki od njih izrazi svoj jedinstveni potencijal? I kamo vodi taj potencijal? Samo prema zanimanju ili pozivu za koji smo rođeni da bismo se s njim identificirali? Ili to možda ima dublje značenje?

obrazovanje-klinac-uz-plocu

Prema definiciji educere, latinski izvornik riječi edukacija, znači izvesti van ili izvući van. To znači da je izvorna namjera obrazovanja oživjeti potencijal koji oduvijek postoji u svakom djetetu, svakoj individui, dakle, probuditi ono najbolje što prebiva u nama. Fokus je na onome što postoji u nama, prije nego na onome što primamo izvana.

Suvremeni akademski sustav ima svoje dobre strane, ali i mnogo ograničenja. Prepoznajući ih, pojavilo se nekoliko alternativnih sustava. Montessori pristup, na primjer, ističe sljedeći cilj obrazovanja: ne “bombardirati” djecu činjenicama, nego njegovati njihovu vlastitu prirodnu želju za učenjem. Maria Montessori, talijanska liječnica i pedagoginja iz XIX. stoljeća, prepoznala je sposobnost djece da sama daju smjer vlastitom učenju. Montessori pristup dopušta djeci da odaberu svoje aktivnosti i rade zadatke koji odgovaraju njihovim potrebama na svim razinama – fizičkoj, socijalnoj, mentalnoj i emocionalnoj.

Na početku XX. stoljeća Rudolf Steiner utemeljio je Waldorfsku školu (obrazovanje) istaknuvši: Waldorfsko obrazovanje nije pedagoški sustav, nego umjetnost – umjetnost buđenja onoga što već postoji unutar ljudskog bića.

obrazovanje-djecje-ruke

Dakle, ključno je ono što postoji u nama.

U Državi Platon odgoju i obrazovanju pridaje osobito značenje: Ako državno uređenje (politeia) jednom bude dobro utemeljeno, onda će sve ići i jačati kao u krugu: odgoj i obrazovanje, valjano izvođeni, formirat će dobre prirode; a ove valjane prirode će, sa svoje strane, biti u stanju obrazovanjem formirati generaciju još bolju od prethodne…

Kaže da je funkcija obrazovanja odrediti svakom građaninu mjesto u državi prema njegovim prirodnim sposobnostima i sklonostima te da postane dobro ljudsko biće:

…naši zakoni ne idu za tim da jedan rod u državi bude naročito sretan, nego da stvore blagostanje cijele države, dovodeći građane milom ili silom u harmoniju, dajući im prije svega udio u poslovima koje svaki pojedinac može prema svojim sposobnostima učiniti za državu. Zakoni upravo stvaraju u državi takve ljude, ne da bi dopustili da svatko radi što hoće, nego da tako državu učine jedinstvenom.

No, najviši je cilj obrazovanja za Platona znanje o Dobru. To nadilazi paradigmu obrazovanja kao sredstva za stjecanje znanja, vještina ili sposobnosti te ukazuje na njegovu funkciju povezanu s oblikovanjem karaktera čovjeka, da bi mogao spoznati što može biti, a ne ono što može raditi ili postići.

Čitatelj se može pitati zašto predlažem vraćanje u prošlost pored takvog današnjeg napretka obrazovnih metoda, sredstava i pomagala, kao što je mobilno učenje i virtualni laboratoriji. Zato što naše društvo i akademski sustav plaćaju visoku cijenu za napredak koji smo ostvarili.

obrazovanje-razvoj

Indija je zabilježila u svijetu najvišu stopu samoubojstava mladih ljudi dobne skupine između 15 i 29 godina, a u deset najčešćih razloga za to navodi se neuspjeh na ispitima. Akademska uspješnost (ili neuspješnost) smatra se uzrokom depresije među tinejdžerima, a već petogodišnjaci pate od anksioznosti. To očigledno sugerira na to da u odgoju i obrazovanju nije sve kako bi trebalo biti. Naravno, bilo bi dogmatski zanijekati da je taj isti obrazovni sustav iznjedrio međunarodno priznate laureate, znanstvenike i literate. Ipak, gledajući one visoko obrazovane, uspješne i umorne od čestih putovanja, pitamo se jesu li našli ono što su tražili.

Dakle, što mi stvarno tražimo? Grčko shvaćanje ljudskog bića može rasvijetliti problem. Grčki filozofi promatrali su čovjeka s tri razine: soma (tijelo), psyche (psiha) i nous (duh). Platon sugerira da bi cjelovito obrazovanje trebalo zadovoljavati čovjeka na svakoj od tih razina.

Soma je fizičko područje koje predstavlja ono opipljivo, tijelo.
Psiha se odnosi na emocionalnu i mentalnu dimenziju koja određuje ono što volimo i ne volimo, udomljuje naše osjećaje i želje, odražava naša vjerovanja.
Nous (Duh), naše najviše ja, duhovna je dimenzija, to je vječna duša koja odražava ideale i principe univerzuma.

Za tijelo Platon predlaže tjelovježbu i pravilnu prehranu. Sam je Platon vladao umijećem hrvanja. Za odgoj psihe preporučivao je proučavanje devet grana umjetnosti i znanosti čije su zaštitnice bile muze: astronomije, aritmetike, geometrije, povijesti, kazališta, poezije, muzike, retorike i alegorije. Nastavni program bio je osmišljen tako da bi učenicima pomogao doživjeti red i ljepotu koji postoje u univerzumu, u životu. I za Nous, Duh, Platon upućuje na filozofiju jer piše da pomoću filozofije možemo pronaći istinu i spoznati tko smo mi uistinu.

Platon je naglašavao da odgoj i obrazovanje mora zadovoljavati potrebe mladog čovjeka prema njegovim životnim fazama. Da bi se, dakle, što prije moglo uočiti za što je svaki pojedinac po prirodi sposoban, treba djecu odgajati uz igru, a nipošto silom.

obrazovanje-imaginacija

Za djecu mlađu od 7 godina, koja su u prijemčivoj fazi, preporučivao je interakciju s prirodom da bi naučili osnovne principe života i razumjeli svoju vezu sa svijetom. Promatranjem raznolikosti i prostranstva prirode, već se od djetinjstva može razviti duboko poštovanje prema većoj stvarnosti i osjećaj skromnosti. Istražujući svijet oko sebe, djeca također razvijaju najbitniji alat – imaginaciju, koja je prema Platonu jedini put povezivanja sa stvarnošću. U predtinejdžerskim godinama, kada je energetski plan na svom vrhuncu, potrebno je nadahnuti i usmjeriti tu bezgraničnu energiju. Platon zato predlaže pripovijetke o junacima, legende koje naglašavaju trajne vrijednosti i nutarnji život; djeca mogu biti potaknuta na sudjelovanje u predstavama, primjerice da glume Arjunu, radije nego Pokemona ili Batmana. Konačno, u fazi adolescencije, odgoj i obrazovanje moraju se fokusirati na olakšavanje prijelaza od primatelja u izvršitelja, onoga koji doprinosi, u kojem je posijano sjeme istinskog građanina.

Danas se čini da se odgoj i obrazovanje više fokusiraju na zapamćivanje propisanog znanja, nego na to da se djeci omogući usvajanje znanja istraživanjem. To ima za posljedicu da je toliko mnogo dječje energije sputano za stolovima, umjesto da ih se potiče da se igraju vani na otvorenom, da istražuju, promatraju i uče biologiju i fiziku iz knjige prirode. Djecu se uči pisati čak i prije nego im se razviju mišići, pa zašto se onda pitamo zbog čega djeca ne vole pisanje i zašto su nemirna, imaju poremećaj pažnje i postaju hiperaktivna?

Nadalje, cilj obrazovanja prema Platonu nije samo osobni razvoj, nego i služenje državi. Ustvari, za njega je individualni rast neodvojivo povezan s napretkom u državi. Tu leži srž problema: tako dugo dok se na obrazovanje gleda kao na sredstvo za osobni probitak, proces odgoja i obrazovanja je kompromitiran i ograničavajući. Kada je njegova svrha izdići se iznad nas samih, tada ono nije ograničeno na vlastito postignuće, nego poziva na doprinos općem dobru. Ono mijenja fokus s “ja” na “mi”. U svijetu koji se sve više polarizira na mnogim područjima, odgoj i obrazovanje koji združuju čovjeka s drugim ljudima, povezuju čovjeka s prirodom i usklađuju tijelo i duh, možda su odgovor na početno pitanje: Koji je cilj obrazovanja?

Autor: Archana Samarth
S engleskog prevela: Vesnica Bošnjak