Kad je riječ o raznim pokušajima da se dokuči što nam donosi budućnost, mislim da bi bilo bolje da razmislimo što nam to donosi sutra­šnji dan, dan za koji još uvijek možemo pretpostaviti da će ga većina od nas dočekati živa. Zapravo, da su se daleke 999. godine u nekom dijelu Europe okupili rijetki mudraci i mnogobrojni teolozi, pokušavši pogoditi kakav će svijet biti za tisuću godina, siguran sam da bi gotovo u svemu pogriješili. U jednom se, međutim, sasvim sigurno ne bi prevarili, a to je da neće postojati bitna razlika između zbunjenog ljudskog bića da­našnjeg vremena, koje ne zna i ne želi znati kamo ga vode, i zastrašenih ljudi toga doba koji su vjerovali da se približava smak svijeta. U usporedbi s time, mnogo veće razlike mogu se očekivati između ljudi koji žive danas i onih koji će se roditi već samo za sto godina, kamoli za tisuću. Drugim riječima: mi danas imamo mnogo više zajedničkog s onima koji su živjeli prije tisuću godina nego s onima koji će ovaj planet nastavati za samo stotinu godina… Možda bi se moglo reći da se pravi kraj svijeta događa u današnje vrijeme, kada se čini da nestaje onaj svijet koji se rađao prije tisuću godina.

Vratimo se filozofiji_djecaU međuvremenu, dok svijet skonča ili ne skonča, dok Sunce naposljetku ne zađe po posljednji put ili sve ipak ostane onako kako jest, zašto se na trenutak ne bismo okrenuli sutrašnjem danu za koji možemo pretpostaviti da će većina nas još uvijek imati sreće da ga doživi? Umjesto jeftinih prijedloga za treće tisućljeće za koje će se ono samo, čim nastupi, najvjerojatnije smjesta pobrinuti da ih sve pretvori u prah, zašto ne bismo radije radili na ostvarenju nekoliko jednostavnih ideja i projekata razumljivih većini ljudi? U nedostatku boljih, mogli bismo se pozabaviti sljedećima:

a) učiniti sve da se razvoj društva odvija s dna, to jest da se rastuća masa stanovništva, ostavljena na dnu zbog trenutnih modela razvoja, dovede do prvih crta blagostanja;

b) stvoriti nov osjećaj dužnosti povezan s ostvarivanjem ljudskih prava;

c) živjeti skromnije, poput preživjelih nakon neke katastrofe, jer dobra, bogatstva i plodovi ovog planeta nisu neiscrpni;

d) razriješiti proturječje između neprestanih tvrdnji da smo jedni drugima sve bliže i dokaza iz stvarnoga života koji govore u prilog činjenici da smo sve osamljeniji;

e) smanjiti razliku, koja je svakim danom sve veća, između onih koji znaju mnogo i onih koji znaju malo. Vjerujem da će o odgovorima koje budemo dali na pitanja poput ovih ovisiti naše sutra i naše preko­sutra, iduće stoljeće i cijelo tisućljeće.

Vratimo se, stoga, filozofiji.

(Ulomak iz Saramagova rada Koji bi bili ciljevi za novo tisućljeće? sa skupa književnika u Oviedu uoči 2000. godine, objavljenom i na njegovom blogu na kojem je objavljivao članke pred kraj života, od ožujka do studenog 2009. godine. Kod nas objavljeno u knjizi Posljednja bilježnica, VBZ, Zagreb, 2012.)

Jose SaramagoJosé Saramago portugalski je pisac, pjesnik, dramatičar i novinar, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1998. godine i Camoesove nagrade, najveće nagrade za književnost na portugalskom jeziku, 1995. godine.

Rođen je 1922. u selu Azinhaga, a odrastao u Lisabonu u vrlo siromašnoj obitelji. Nikada nije završio fakultet, obrazovao se samostalno, radeći istodobno različite poslove, kao mehaničar, crtač, zdravstveni djelatnik, prevoditelj i novinar. Tek se 1976. godine uspio posvetiti samo književnom radu.

Njegova prva knjiga, Zemlja grijeha, objavljena je 1947. godine, a onda slijede ostale: zbirke pjesama Moguće pjesme, Po svoj prilici radost, te prozna djela Priručnik crtanja i kaligrafije, Put u Portugal, Sjećanje na samostan, Godina smrti Ricarda Reisa, Povijest opsade Lisabona, Evanđelje po Isusu Kristu, Ogled o sljepoći, Sva imena, Spilja te brojne druge.

Bio je vrlo kritičan prema portugalskom, ali i europskom političkom i vjerskom licemjerju, no isticao je ljubav kao način poboljšanja ljudskih odnosa. Stoga je bio dosta napadan, ali i rado čitan. Njegova djela prevedena su na tridesetak jezika.

Umro je 2010. godine na Kanarskim otocima, u dobrovoljnom egzilu.

Odabrala: Lovorka Cvitić